Really Reality (upd) Breaking News
Film, Kruh svagdašnji, TV, Psihologija | anno domini 2007
Razmišljam nešto ovih dana o potrebitosti reality show´s na TV-u, kome su zapravo potrebni i zašto. U tu tešku misaonu zanimaciju bacio me moj zadnji posjet čovjeku oboljelom od MSa ( ne pišem o svom poslu, zato postoje i opravdani razlozi, ali ovaj slučaj me tjera da prekršim pravilo).
Ulazim u dnevnu sobu od nekih 80 m2, centralni dio cijele kuće. Dočekuje me sredjena 50-55-godišnjakinja i na putu prema velikom bolničkom krevetu smještenom u dnu sobe, ponovi u par riječi istu priču kao i preko telefona prije par dana kada me nazvala tražeći moje usluge. Priča je djelovala isprano, tisuću puta ponovljena u svim mogućim prilikama i kada bi žmikao riječ po riječ, emocija ne bi bilo ni za pola čokanjčića: muškarac u krevetu je njen muž, ima tome 15 godina kako je obolio od MSa, zadnjih 3 godine potpuno nepokretan, ona nije dorasla toj situaciji, njegovateljica dolazi nekoliko puta dnevno… a u krevetu, izgubljeno u plahtama, okruženo kojekakvim spravama, leži koščato, napola skvrčeno tijelo čovjeka, čije me umorne oči pozdravljaju sa smješkom.
Sjednem na stolicu pored kreveta i prije nego ću početi s kognitivnom terapijom, pohvalim dobro odabran položaj s kojeg se bez problema mogu pratiti sva zbivanja u prostoriji, pa čak i u kuhinji, smještenoj točno nasuprot, jer je bolesnik na taj način i dalje involviran u svakodnevicu. U tom trenutku u sobu ulazi debeli tip, nešto preko 30 godina, glave prepune sitnih plavih kovrča i plavog trodlakog brka, te ignorirajući i mene i ležećeg, zapita ženu kad će ručak. Ona ga kao prijekorno, ali nježno (uf…) uputi u kuhinju da postavi tanjure na stol, jer samo što nije. Ručak, jel´. I dok je on tromboljao u pokazanom pravcu, mene one kovrče podsjete na nestašne repiće bucmastih odojčića, pa ću ja veselo, uzimajući zdravo za gotovo da je debeli ustvari sinek u pseudopubertetu, kako djeca samo na jelo misle.
Nein, nein, ispravi me njegovana gopodja, to je njen dragi.
Zar sam krivo shvatila, ne dam se ja, da je Herr J. tj. ovaj ovdje što leži, tjelesno nepokretan ali duhovno itekako fit, čije oči gladno prate svaki pokret, njen suprug?
Ja, ja, nasmiješeno i puna strpljenja će ona, kao da objašnjava sedmogodišnjem djetetu razliku izmedju vatrogasca i poštara, on joj je muž, a ono ljubavnik.
Nisam tip koji se čudi i isčudjava, niti osudjujem nepoznavajući pozadinu dogadjaja. Nema te situacije koju nisam uhvatila za glavu i rep i kako tako držala pod kontrolom. Ali ovo me, priznajem, uzdrmalo. Ne toliko lakonsko priznanje gospodje u najboljim godinama, već slijedećih sat i pol provedenih pored kreveta čovjeka čije su oči bile priljepljene za kuhinjski stol za kojim su, u neopterećenom ćaskanju, objedovali njegova supruga i njen masni, loknasti ljubavnik…
C’mon and save me
Why don’t you save me
If you could save me
From the ranks of the freaks
Who suspect they could never love anyone…
Na ekranu TV-a nasmiješeno lice prekrasne crvenokose djevojke objavljuje svijetu i susjedstvu da se ne vraća studiju matematike, jer nositi titulu German Next Top Model je ono o čemu je cijeli život sanjala. “Cijeli život” se sastoji od nekih dvadesetak godina provedenih u okrilju idiličnog bavarskog gradića, zaštićena, tetošena, mažena i pažena. Kokainske eskapade Kate Moos, smrt izgladnjelih djevojčica, robovska podložnost svima koji na vizitki štampaju riječ moda…sve to odzvanja kao egzotična dobrodošlica u svijet odabranih. Gledam raskoš njenih crvenih uvojaka i sjaj u skoro tirkiznim očima, stvarno bi bila šteta da takva ljepota trune medju školskim klupama predavajući matematiku i odgovarajući doživotno na pitanje šta se kog vraga nije okušala u show-bizzu. Jer znanje pripada neuglednima, a snovi lijepima. Snivati mogu i oni drugi, ali njihove priče nam služe za nasmijavanje:”Gle ovu debelu, ona bi u modele!” ili “Pazi ovog prištavog, on bi u pjevače!”
Da je markiz de Sade živ, pojeo bi se od muke i zavisti jer o ovakvom obilju slobodnog sadomazohizma on je mogao samo sanjati. S jedne strane oni koji nikako da se probude i mazohistički primaju udarce onih koji misle da su budni dok sjede pred ekranom, tamane čips i sadistički ismijavaju ove prve.
One is the loneliest number
One is the loneliest number
That you’ll ever do
One is the loneliest number
Much much worse than two
One is a number divided by two…
I dok ovakve vrste showa (top model, top idol, top big, top little, top stupid, top simple life, top simple brain…) spadaju u sekciju “kindergarten”, nizozemski medijski gigant Endemol stvara really reality. Za one neupućene, Endemol je otac Big Brothera koji i nakon 8 godina postojanja ima vjernu publiku. Istina, nacija više ne orgazmira zbog sexa pod dekom, a zatočenici ne krase naslovnice odabranih novina (tu već odavno caruje Paris H.), zato kreativne vijuge endemolskog tima vrijedno smišljaju novu realnost.
Tako su prije tri godine odlučili pronaći par potentnih muškaraca koji bi u live eventu “Sperm Race” oplodili nerotkinju. Onaj čiji spermić pogodi u sridu, dobiva sportski auto i titulu najpotentnijeg muškarca u zemlji.
Ne znam zašto nisam povjerovala reklamnoj kampanji koja je taj show pokušala prodati kao humani podsjetnik muškima da drkaju jer su spermići za donaciju na mršavoj rezervi.
Zato me ne čudi što im ni danas ne vjerujem kad pokušavaju najnoviji show “Velika donacija bubrega” prodati kao humanu ideju koja će ukazati na siromaštvo donacije organa. Tu poruku bi trebali doživjeti dok se tri teška bolesnika takmiče srcedrapateljnim pričama pred donatoricom koja boluje od neizlječivog tumora i prije nego će promijeniti svjetovno mjesto boravka, javno će se oprostiti od svojih bubrega.
Naravno da će svak, nakon što osuši suze, izšmrklja nos i isprazni kriglu subotnje pive, poletjeti u prvu hitnu i baciti se pod kirurški nož: “Samo dajte, poslužite se, uzmite što vam treba, samo da ljudi ne pate…ako je moguće pred kamerama, šteta da propadne tako dobar materijal za live event…”
Možda drugi put, jer prošle subote, kada se show prikazao, voditelj je na kraju balade objavio kako je sve zajebancija, ali na humanom nivou. Nit´ bubrega, nit´ muda… Ono troje bolesnika što su cijelu emisiju plivali u moru vlastitih suza, baš i nisu pokazali smisao za humor. Navodno “neizlječivo bolesna” donatorica je ustvari glumica i ne pada joj na pamet da se odrekne kojeg bubrega. Ali posjeduje iskaznicu, pa kad joj više ne budu trebali neka se slobodno posluže. Vjerujem da je makar dvoje od njih troje poželjelo u džepu revolver s punim magazinom. Ili malj. Onaj za kamen. Ja jesam.
A mi pred TV-om? Mi smo naučili kako je lako igrati se tudjim osjećajima, nadanjima, životima.
Vjerujem da je i Frau J., s početka posta, dobro svladala taj nauk. I ne samo ona, svatko od nas nosi poneku diplomu u džepu.
When I was young, it seemed that life was so wonderful,
a miracle, oh it was beautiful, magical.
And all the birds in the trees, well they’d be singing so happily,
joyfully, playfully watching me.
But then they send me away to teach me how to be sensible,
logical, responsible, practical.
And they showed me a world where I could be so dependable,
clinical, intellectual, cynical.Won’t you please, please tell me what we’ve learned
I know it sounds absurd
but please tell me who I am.
(Stihovi iz pjesama Aimee Mann: Save me; One; The Logical Song -Magnolia Soundtrack).
(update) Breaking News
Gledam sinoć vijesti, čekam informacije o G-8 zaključcima, umjesto toga dobijem: Breaking News “Paris Hilton mora opet u zatvor!” Pa kad je prije izašla?!?
Promijenim stanicu,Breaking News: Paris Hilton plače i zove mamu u pomoć…
Klik-slijedeća, Breaking News: Paris Hilton vraćena u lisicama u zatvor…
Klik- Breaking News: Drama oko Paris Hilton…klik…Paris…klik..Paris…
HALOOOOOOOOOOOOOO!!!!!!
Vijesti o G 8, negdje u sredini, zbrčkane, nabacit će neku sitnu paru Africi, Georgie obećao da će ra-zmi-sli-ti o problemima atmosfere (who the fuck is atmosphere?!?), francuza ostavila žena, pa je stalno visio na mobitelu, iza Putina još nema mrtvih…
ALI: stotine fotografa stražare pred zatvorom u kome čami, pogodite tko? Paris Hilton.
ALI: obožavatelji Paris Hilton šalju cvijeće i kolače.
ALI: borci za ljudska prava osupnuti prijevremenim otpuštanjem Paris Hilton iz zatvora.
ALI: borci za prava jebenih u mozak osupnuti vraćanjem Paris Hilton u zatvor.
ALI: Paris Hilton u muzeju Madame Tussauds obučena u zatvorsku odjeću.
ALI: Paris Hilton morala skinuti hair-extensions, što je uzrokovalo zdrastveno pogoršanje.
ALI: JESMO LI MI JOŠ NORMALNI????
U Africi umire 3000 ljudi TJEDNO od AIDSA jer farmaceutska lobistička BAGRA ne želi sniziti cijenu lijekovima, 16 MILIJUNA gladuje jer im ZAPAD oduzima mogućnosti da se sami prehranjuju.
Na bliskom istoku umiru stotine u tjednu jer jedan DEBIL ne želi priznati poraz.
U južnoj Aziji prodaju djecu u roblje, da ne bi umrli od gladi.
U Južnoj Americi se medjusobno ubijaju jer u getima život vrijedi manje od metka.
Zemlja nam lagano, ali sigurno ide u k**** jer se nezasitni kapitalistički MONSTRUMI NE ŽELE odreći ni jednog centa dobitka.
A mi se brinemo o jednoj Paris Hilton koja zaradjuje na ljudskoj gluposti i debilnosti. Novine, TV, internet, sve je krcato informacijama o tom proizvodu koji smo mi, potrošači, stvorili, tražeći detaljne opise njenih torbi, naočala, jebada.
Endemol je k**** od ovce naspram REALLY, REALLY REALITY.
Zaustavite zemlju, silazim. 
08.06.2007. u 9:58
Još jedan tvoj izvrstan post. Vrijedilo je pričekati
Frau J. mi izgleda, što ustvari i jest, paradigma iskrivljenog i pomaknutog sustava vrijednosti na svim razinama i svim meridijanima, gdje je biti hedonista i učiniti sve za svoju guzicu, smisao postojanja. Usput, svom bližnjem treba, na materijalan način, osigurati pristojan život, da bi se stekli uvjeti da Frau J. ne padne zvonik dok se klanja oltaru.
Na drugoj strani, gnjilost Big Brothera uspijeva rasti čak i dok trune, prodajući tuđe suze onima što misle da ih nemaju, a još kako ih imaju. Sve u slavu debljanja računa gospodina Endemola, pa bilo to i bubrezima, iako je štovani gospon zaslužio dobiti baš po bubrezima.
Usput budi rečeno, dobrovoljni sam davatelj krvi i taj gušt opisati ne mogu i ne znam, ali je “dati”, vrlo često veće zadovoljstvo nego “biti”.
08.06.2007. u 11:35
Da, impresionirana sam tim životnim realityijem, ako tako može da se kaže.
Čini mi se da život uvek prevazilazi maštu najbolje agencije za proizvođenje iluzija i zabava za prostotu.
Ne znam, to je valjda njihov način da žive u zavetu “i u dobru, i u zlu”. Gotovo slična situacija, obrnuta u polovima, poznata je u srbijanskom nekadašnjem jet setu. Ona je, srećom, umrla, pa ne mora više da bude dodatno ponižavana, osim tom užasnom bolešću.
Pisala sam o svom profesoru, Branku Pleši. Njegova surpuga je videla jako loše, gotovo je bila slepa. Uz to i veoma ružna, teško pokretna i nadrkana. Međutim, osim što je o njoj često govorio s neverovatnom nežnošću, često ju je i dovodio na naše časove, a bez nje nije odlazio ni na jednu predstavu. Koligod da nam se gadila, njegovo poštovanje prema njoj nas je teralo, onako mlade i nadobudne, da delimo taj njegov odnos. Poštovali smo je.
Jednom nam je držao predavanje o životu, kao što je to često i radio, te nas je pitao kako zamišljamo svoj budući bračni život. Postavio je jednostavno pitanje: Šta ostaje kada ljubav i zaljubljenost prestanu?
Naravno da nismo znali odgovre, šta bi dođavola bilo posle ljubavi? Razvod!
Ne. Ostaje poštovanje. To je najvažnija lekcija koju sam naučila od njega - Možete se vezati za osobu u koju niste ludo zaljubljeni, ali nikada se ne vezujte za osobu koju niste u stanju da poštujete i koja vas neće poštovati.Da biste bili srećni, neophodno je da pronađete osobu sa kojom će te razmenjivati poštovanje.
Eto, to je to. Ja osećam iz ove tvoje priče da on Frau J. poštuje. Poštuje njenu vitalnost. To njegovo poštovanje me dodatno rastužilo.
08.06.2007. u 13:19
“…but please tell me who I am”
“I know it sounds absurd ..”
… ali NEMOJTE mi govoriti tko sam!
Ne želim da mi ovakav BB svijet govori tko sam. Ne zanima me što misle “tko sam” niti oni koji ga stvaraju od sapunice niti oni od kojih nakon gutanja sapunice ostaje samo ljigavi Schleim.
Prije svega sam netko tko poštuje sebe, i previše da bih si dozvolila da budem uramljena u takvu sliku svijeta. A onda sam netko tko jednako tako poštuje dijete, muža, umirućeg, pa čag i onog sapuničastog. Čak i Schleimmensch (da ne velim i zadnji Schleimscheisser) zaslužuje makar djelić mog vremena i truda da ga iz reality-showa pokušam zdrmati back to reality.
U takvim pokušajima obavezna terapijska lektira je naša Studena
Stvarno, iz svih tih apsurda ja na kraju zaključujem da ljudi nemaju niti minimalnu dozu samopoštovanja. Dok ga ne steknu, nisu uistinu u stanju poštivati niti ikog ili išta drugo i ovakve su gadarije “show”. Mit Seifenblasen umsonst.
08.06.2007. u 15:01
“A što bih ja?” S tim pitanjem završavam čitanje ovog izvrsnog posta. Htio ili ne, taj post pita upravo “Kako bi se ti ponašao, dragi čitatelju? Bi li čuvao bolesnoga u koga si bio zaljubljen do pred bolest? Bi li poklonio bubreg, a da te na to ne nagovara tusti Bigbrotheraš? Bi li ostavio fax, jer si budući top model?”
Najjednostvnije je dati “očekivajuće” odgovore, pa zapanjiti općinstvo oko sebe. Ali jesi li u stanju, čitatelju, shvatiti da je ljubav vječna, a njezina snaga postaje još snažnijom u crnim trenucima naših života. I iz njih nas izvlači. Jer ljubav jest ili nije. Sredina ne postoji, osim ako naviku ne nazovemo njenim imenom
08.06.2007. u 19:40
Bloso, pusa u čelo pametno! Ali stvarno, onako prijateljski i ljudski.
08.06.2007. u 20:56
Zborite pametno (zato se i družim s vama
), a vidim padaju i puse, hihihi 
), da je to bio njihov dogovor prije nego je postao nepokretan: on ne ide u starački dom, ona živi dalje kako želi.
Istina, taj odnos Frau J. i njenog supruga nije jednostavan. U takvim situacijama pokušavam si kroz Kantovo pitanje “Što mi je činiti?” objasniti nastanak takve situacije.
Da li zaista imam pravo osobu koju volim, a koja je za razliku od mene zdrava, povući u svoje vegetiranje i tako je živu zakopati?
Ljubav je sveta stvar, tu se slažem. Ali nismo svi dovoljno jaki da bi se odrekli života. Ne znam da li netko od vas zna što znači brinuti se za nekog tko je tako teško bolestan. MS, Parkinson, Alzheimer, to su bolesti u kojima ne pati samo oboljeli.
Od njegovateljice sam saznala (×ebga, babe
Ono što me uzdrmalo je potpuni izostanak emocija kod nje. Nisam očekivala stid ili neugodu (ako si izabrao taj put onda ga i zastupaj), ali ona mi je djelovala poput robota, poput nekog tko je programiran da živi i radi ono što je netko ucrtao kao ispunjen život. Dakle i dalje biti seksualno aktivan, tjelesno atraktivan, intelektualno fit…ali što je s osjećajima? Moj utisak je bio da je ona, onog trena kad je on postao tjelesno nepokretan, postala emocionalni invalid.
Interesantna je situacija kad su uloge izmjenjene: muškarcu se takve stvari lakše praštaju…
Kako god bilo, zamolila sam je da ubuduće zatvori kuhinjska vrata…
09.06.2007. u 7:07
:::Nisam očekivala stid ili neugodu (ako si izabrao taj put onda ga i zastupaj), ali ona mi je djelovala poput robota,::::
Možda je to njen mehanizam odbrane od društvene osude koja bi bila prirodna reakcija na ovakav jedan lični dogovor. Ko bi ga znao? Ili ga, jednostavno, nikada nije volela.
Da, stvari nisu tako jednostavne.
Šta bi meni značila moja vitalnost ako je moj čovek u jednom trenutku izgubi i postane zavisan od mene? Moja vitalnost bi preuzela drugu funkciju u odnosu na MOG muškarca. Ona bi bila upoterbljena na stvaranje života sa mojim muškarcem u novim okolnostima.
Evo primera: viđam često mladića koji izvod psa u šetnju. Psu su nepokretne zadnje noge i ima nekakva “kolica” koja mu omogućavaju kretanje prednjim nogama dok su zadnje položene na te neke točkove. Omogućavaju mu kakvo-takvo fukcionisanje.
Vlasnik psa, sasvim pristojan mladić a ne šmokljan, i pas nisu se rastali nakon tragedije ili bolesti koju je pas doživeo.
Vlasnik psa nije kupio novog psa zbog zadovoljstva druženja u šetnji i šta ja znam.
Vlasnik psa, mladić od 30-tak godina, veran je svom prijatelju koji u potpunosti zavisi od njega.
Mladi vlasnik psa prirodno obavlja novu dužnost koju su mu okolnosti nametnule: odriče se svog komfora i prilagođava se novoj situaciji. Na nekin način se i žrtvuje, jer ne može više ništa biti isto od kada je pas nepokretan.
Moliću lepo. Šta je to? E, pa to je to.
To se zove relationship. Kada veza između dvoje ne zavisi od okolnosti, već samo od njih samih.
09.06.2007. u 9:31
Je, lipa moja, to je to
Ali ja ti imam neku bolesnu želju da ovakve situacije dublje analiziram i pokušam pogledati iza moralnih i etičkih zavjesa. Nazvala bih to profesionalnom deformacijom, ali ne možeš drugačije kad radiš s ljudima čiji život obilježavaju nesreće i bolesti.
Namjerno nisam pisala o tome što bih ja učinila u takvoj situaciji, jer ja sam po tom pitanju vrlo jednostavna osoba: kad volim volim, kad ne volim…;)
Ali u poslu susrećem ljude čiji uzroci i posljedice nisu tako jednostavni.
Postoje oni snažni, kojima je potpuno normalno da voljenoj osobi mijenjaju pelene i razgovaraju s njim kao s malim djetetom. Poštovanje i ljubav ne nestaju, štoviše još su jači, pa i kad nastane period umora i rezignacije, snagu nalaze sjedeći pored postelje i držeći bolesnika za ruku. Njih vidim kao blagoslovljene jer im je darovana snaga o kojoj ovi drugi mogu samo sanjati.
Frau J. sam doživjela kao produkt potrošačkog društva iz poslušnog medijskog stada.
Opće je poznato da Nijemci imaju emocionalnih problema, mislim da su vodeći u Europi po broju oboljelih od depresije(ako ne računamo nordijske zemlje gdje depresiju uvjetuje pomanjkan je svjetla).
Njima zaista trebaju jasna “pravila i upute” kako da žive svoj život, jer tek tad besprijekorno funkcioniraju.
Ako im takve upute dolaze s TV-a i to iz takvih reality shows gdje je poštovanje prema sebi i bližnjem u najboljem slučaju na “sparflamme”.
Ne branim Frau J., ali ju ni ne osudjujem.
Osudjivala bih ju kad bi muža pored dobrih materijalnih mogućnosti koje posjeduje, spremila u starački i ostatak života provela krstareći Pacifikom( i taj slučaj imam).
Ovako joj zamjeram što pušta “loknicu” da slobodno šeće kućom, umjesto da ga zaveže za nogu od kreveta u spavaćoj sobi. I zamjeram joj što nema snage da si prizna ono čega je vjerojatno od samog početka svjesna: da je takva životna filozofija isto ne čini sretnom.
09.06.2007. u 10:17
Naravno da veze među ljudima ne podležu nikakvom stereotipu, modelu po kojem moraju ili je opštepoznato da funkcionišu, čak i kada postoji lenjost tehnokratskog društva koje čeka da mu mediji jave kako treba da se oseća i kako treba da voli.
Ja sam sklona da svet posmatram iz sebe i svog iskustva. To je manjkavost moje prirode.
Zato sam ja prepuna nekog mirnog divljenja prema momku sa invalidnim psom. Mirnog divljenja, zato što mi je to, posmatrano iz mene, prirodno. Jer, šta je lakše nego uspavati psa? mislim, reci! Sigurno lakše nego naći kovrdžu za koitalni substitut!
Evo još primera iz običnih života, dva moja prijatelja sa klase, zamisli samo, su obelela od MS.Bili su cimeri tokom studija, što dodatno pojačava čuđenje.
Onaj koji se prvi razboleo (već na trećoj godini studija), oženio se, sve tako slabovideći i u boljem slučaju sa štapom, u gorem u kolicima. Ima dvoje dece. Oženio je najlepšu devojku u Somboru, gde je bio zaposlen. Sada žive kod njegovih, jer je njoj, uz dvoje male dece i s njim nepokretnim, pomoć potrebna. To je rešenje.
Ovog drugog, koji se razboleo kasnije, već sa započetom karijerom i brakom, penzionisali su, ostavila ga je žena, a potom su ga i roditelji strpali u dom! Tako sedim jedan dan ispred TV i gledam svog druga s klase u kolicima, reportaža iz doma za odrasla nemoćna lica! I ne mogu da verujem! Čovek koji je u jednom trenutku imao sve, sada človi u nekakvom domu za odrasla nemoćna lica.
Ali, i to je rešenje, znam.
Ipak, uznemirena sam i dalje tom tvojom pričom s početka. Deluje mi kao neki film, i stalno imam potrebu da zauzmem stav. Negodujući stav.
Izeš ga.
a što se tiče tvog apdejta, da, i ja sam sto puta rekla: zaustavite zemlju, silazim.
09.06.2007. u 11:18
Ne vidim ništa loše u tvom u stavu, čak i ako je negodujući. Meni se čini potpuno zdrav i normalan.
Ali previše crno-bijel
Ti primjeri iz života samo potvrdjuju slojevitost ljudske prirode i načina na koji se hvata u koštac s problemima.
I dijelim tvoju uznemirenost zbog te priče jer ona pokazuje kako je vrijednost onog za čim svi težimo, ljubavi i poštovanju, jako nisko pala.
A sad na sunce, ova Paris me skroz izbacila iz ravnoteže…
09.06.2007. u 12:54
Ljubi Vas Kamara, sad sam pročitala i zbilja nemogu ništa drugo izgovorit.. ;(
“A mi pred TV-om? Mi smo naučili kako je lako igrati se tudjim osjećajima, nadanjima, životima.
Vjerujem da je i Frau J., s početka posta, dobro svladala taj nauk. I ne samo ona, svatko od nas nosi poneku diplomu u džepu.”
Nabijem Fraju J. na Paris H. !
09.06.2007. u 17:46
Sva sreća da ne gledam TV, ali okladio bih se da su G-8 zaključili da će ih i dalje biti osam, a da će sirotinja i dalje ostati sirotinj. Nakon čega je onaj kauboj podrignuo. (eno ga danas kod Pape. vrag mi odnio upaljeni TV da Bog da)
Opsjednutost štovanog općinstva Hiltonicom mi tjera dva prsta u usta. Bljak.
12.06.2007. u 8:20
Jako mi se sviđa što nas samo izvještavaš o neuobičajenoj situaciji u kući te Frau, a ne osuđuješ je
Nisam aseksualna, ali mislim da je seks jednostavno precijenjen, pogotovo u nekim takvim situacijama. To je prirodna ljudska potreba i čovjek je zadovoljniji i sretniji kad je i taj vid njegovog života ispunjen na zadovoljavajuć način, ali mislim da nije baš toliko bitan koliko se potencira.
Ta Frau si je složila život kako njoj odgovara i ostalo je na njenoj savjesti.
Ne sviđa mi se takav život baš nešto, pogotovo jer je sve toliko javno i njemu nepokretnom pred očima, ali… to je njihov život.
Što se BBa i Hiltonice tiče, takve stvari možda zabavljaju jendo kraće vrijeme one koje takve stavri vole. Mene, kao i tebe, baš i ne
Zato će mi ona istinita priča s početka tvog posta ostat duže vrijeme u pamćenju i davati mi povoda za razmišljanje…
12.06.2007. u 11:17
Ja sam osoba koja o sebi voli misliti da je nije lako uzdrmati. Veliku vecinu vremena je to i neko moje default stanje iz kojeg se ne dam, jako sam predano radila na tome da steknem tu sposobnost. Jednostavno NE MOGU dopustiti da me jad pojede zivu i da placem kad neke stvari dozivim, vidim ili procitam. Jer onda imam potrebu NAPRAVITI nesto da promijenim ono sto me muci - a vecinu NE MOGU. I mislim da je dusevni jad jer ne mozemo promijeniti stvari na bolje i pomoci-kontraproduktivan, ne pomaze nam u odrzavanju kondicije i volje da mijenjamo onaj mali dijelic svijeta oko sebe koji MOZEMO na bolje, jer smo iscrpljeni - ljudska dusa moze konzumirati bez ostecenja samo odredenu kolicinu tuge. A ja moram biti sposobna zivjeti i funkcionirati bez tuge jer me stvari pogadaju. Ovaj tvoj post me je hitio ravno u centar ravnoteze - mentalni.
12.06.2007. u 11:21
I da dodam nesto sto sam propustila u proslom komentaru - gadenje, to je emocija koja se smjenjuje s tugom citajuci tvoj post - mogu razumjeti da ima ljudi koji gledaju taj Big brother ili Hilton cirkus i koji u njemu aktivno sudjeluju, ali ne mogu, ma kako nastojala, shvatiti KAKO ti ljudi razmisljaju i sto im je u zivotu vazno - kakva je to ogromna zjapeca rupa u osobnosti koju popunjavaju na taj nacin !???!