Dan D
Kolumne | anno domini 2005Danas je dan D, sto ce reci da se od mene ocekuje da zatvorim kofere i kazem:«ja sam spremna, mozemo krenuti».
Recenica koja mi pada lako poput betonskog bloka. Ma uopce putovanja u zadnjih godinu-dvije. Jos nisam pronasla uzrok tome (ili ga ne zelim ovako face to face priznati).
Sve je OK dok se planira, dok se trazi cilj, pa i kad se odabere odrediste ne napusta me veselje i euforicno raspolozenje u stilu “aaaahhh, napokon promjena, napokon nesto drugo…”, da bi zatim veselje splasnjavalo svakim novim danom sve vise…svako otvaranje ormara postalo bi mucno, jer bi mi prva misao bila: sto ponijeti? Sto spakirati?
Tjedan, dva prije puta pocela bih s zapisivanjem stvari koje bi mi pale na pamet, a imaju eventualno veze s predstojecim «podvigom». Cedulju bih «priheftala» na pin i najcesce u prolazu zapisivala skracenice.
Naravno da je desifriranje nemoguce, smisao za asocijacije je trazen (u medjuvremenu sam postala majstor u asociranju asocijativnih asocijacija).
Tri dana prije dana D se otvara kofer i slazu prvi komadi odjece. Ako vam kazem da sam djevica (u horoskopu! i nemoj da cujem kikotanje!) da li vam taj podatak da naslutiti kroz koji pakao prolazim? Pakao, jer sam u podznaku lav. Ne znas sto je gore: lezerni lav ili picajzla od djevice.
Drugi dan se vadi iz kofera ono sto je prvi dan stavljeno. Da bi se vratilo natrag u kofer u ne previse izmjenjenom izdanju.
Treci dan stojim ocajna iznad kofera u dilemi da li su mi 4 pulovera dovoljna za 10 dana? Mozda jos jedan? Sto ako mi se pofleka suknja na doceku? Uzet cu i one crne hlace…ali uz njih ta bijela bluza izgleda kao odijelo za pionire. Uzet cu onu crnu svilenu. Naravno i cipele sa crveno-crnim uzorkom. I koraljnu ogrlicu, pa ne idem valjda na pogreb….
Kad se napokon otrgnem od kofera (u mislima sam jos uvijek s njim), uhvati me neka melankolija…odjednom mi se vise ne putuje, odjednom zelim biti doma, pjevuckajuci bozicne pjesmice s radija kuhati bakalar, a navecer uz casu crnoga sjediti pred TV-om, dok mi okiceni bor zmirka iz kuta sobe… Sto mi je ovo trebalo? Sav ovaj stres? Koje mazohisticke sile me tjeraju na ovakve poduhvate…
Za to vrijeme dragi G, ignorirajuci mene, moja pitanja i uzdahe tipa «ah, sve moram sama…», vecer prije polaska napuni kofer u rekordnom roku, a ostatak vremena provede proucavajuci ponudjene sadrzaje mjesta koje ce nas imati cast ugostiti. Naravno da me promatra ispod oka i kraljevski se zabavlja dok ja, mrmljajuci sebi u bradu naizgled besciljno ulazim i izlazim iz sobe. To obilazenje prostorija je moje tajno oruzje protiv zaboravnosti: tom metodom naime, pomazem sivim stanicama da zapaze nesto sto sam eventualno zaboravila. Ponekad se isplati citanje svih onih brain-jogging prirucnika. Ova zadnja recenica je metoda kojom se tjesim.
ALI, onog trena kad se sjedne u auto i upali motor, vraca se euforicno raspolozenje, dobra volja, a smjesak je opet na licu (iako negdje duboko kopka misao, da li sam ipak trebala ponijeti jos jedan par cizmica…)
Dragi moji prijatelji (po blogu i ostali), zelim vam divne blagdane, pune opojnih mirisa, radosnih zvukova, smijeha, pjesme i dobrih zelja.
A Nova godina neka ne bude samo broj u nizu, neka vam donese dogadjaje koji ce vas ciniti sretnima ili bar nauciti kako da postanete jos sretniji!
Vasa studena°°°, od srca ( i s puno topline) 
