Don´t think pink?
Kolumne, Kruh svagdašnji | anno domini 2006Ne vjerujem da je Eva Herman poznata hrvatskoj javnosti. Ni Njemačka se donedavno nije jako bavila tom novinarkom s državne televizije, sve dok se Frau Herman nije dosjetila kako da privuče pažnju.
« Emancipacija je velika greška. Žene, u nastojanju da se na svim poljima dokažu, ne uspijevaju ni u karijeri ni u vlastitom domu.» tvrdi ova triput razvedena majka jednog sina.
I još:» Zbog napora da se etabliraju u svijetu muškaraca, žene gube ono najvažnije: majčinske osjećaje…»Naravno da su se odmah stvorili «za» i «protiv» tabori. Iskreno, zaboli me što Frau Herman misli o emancipaciji. Još me manje zanima histeriziranje kritiziranih. Živi i pusti živjeti.
Ali me natjeralo da razmislim malo o mom životnom putu.
Da li sam odgajana da budem emancipirana? Samostalna, u svakom slučaju. Jer i majka je radila, kako se to i priličilo u naprednom socijalističkom društvu. Pripadam generaciji s ključem oko vrata, a kao starija sestra, imala sam i mlađi, neizbježni privjesak.
Na moju pomoć u kućanstvu se čvrsto računalo još od malih nogu, biti odličan u školi se podrazumijevalo, biti uzoran, poslušan… S ova dva posljednja atributa sam oduvijek imala problema, ali tko je još savršen?
Sport me učio disciplini i ustrajnosti. Knjige su mi davale osjećaj slobode, s njima sam živjela u raznim svjetovima, stvarnim i imaginarnim.
Voljela sam i stripove. Modesti Blaise, Corto Maltese, Peanuts, Alan Ford, kasnije otkrila Manaru koji mi je služio kao seksualni priručnik. Lastan je zakazao na tom polju.
Ljubav sam otkrila u četvrtom osnovne. Iako smo išli u isti razred, zamijetila sam ga tek na zajedničkim treninzima. Visok, crn, opasan, zbog njega su pucala osmoškolska srca poput suhoraka. Jednog dana, kratko pred ljetnje ferije, sjeo je u klupu pored mene i tako svima obznanio da smo par. Bila je to čudna veza, svađali smo se i voljeli, prekidali i ponovo se nalazili. Volio me jer sam bila divlja. Mrzio me jer sam bila divlja. Tvrdila sam kako se nikad neću udati. Nikad neću dozvoliti ni jednom muškarcu da vlada nadamnom. Bilo mi je teško podnositi očevu nasilničku narav.
Pubertet. Rebeliranje. Doorsi, Floydi, Jeffersoni. Djeca cvijeća, film Hair. Klika, motori, rad preko ferija, lutanje obalom, Europom.
Odrastanje.
Pokušavam naći neki razlog zašto sam to i to učinila, a ne ono i ono. Tražila sam, cijelo ovo vrijeme sam bila u potrazi. Radila, izgrađivala, bila neovisna. To me ispunjavalo ponosom. Biti neovisna.
Bila sam jaka, mogla sam sve zamislivo.
Bila sam luda, mogla sam sve nezamislivo.
Kao 98-me kad sam, iskidana od razočarenja zbog stanja u novoj državi za koju su ljudi pogibali, zatvorila vlastitu trgovinu, sve rasprodala i s jednim koferom otišla u Njemačku.
I nastavila tražiti ne znajući da tražim.
Radila, borila se, dokazivala. Živjela.
I sve više bila svjesna praznine koja je rasla u meni.
Nedostajala je ljubav. Ne zaljubljenost, nje je bilo, kao i razočarenja.
Ali ljubav, čista, jasna, prava, ljubav koju sam nosila za njega sve ove godine. Ljubav koju je čuvao za mene svo ovo vrijeme. Ljubav koja je rasla i potiskivala sve uspjehe čineći ih ništavnim i prolaznim. Ljubav koju sam ponekad pokušavala ignorirati ili je zaboraviti među tuđim plahtama.
Ljubav koja me natjerala da priznam, da sam sve ove godine života živjela, ali tek kad sam Njega srela i zaživjela. Počela disati, otkrila smijeh. Shvatila kako je i najveći napor smiješan, nastojanje da se dokažeš nekome ili u nečemu, prolazne stvari.
Ali zato Njegov zagrljaj traje. Njegov šapat, Njegov dodir od kojeg zadrhtim. Njegov pogled koji otapa sve moje sumnje, sve brige. Njegov smijeh što jutrom rastjeruje oblake s mog lica i pretvara me u maznu djevojčicu.
Danas mi je rođendan. A On je moj poklon. Svaki dan s Njim je poklon.
Željela bih pronaći riječi kojima bih opisala koliko je važna Ljubav, ali mi ne uspijeva, jer ona se ne opisuje. Ona se osjeća i živi. Ona ima smisao.
Pozdravljam vas. Ah da, THINK PINK. Nikome nije naškodilo.
