I´m back II
Kruh svagdašnji | anno domini 2006Cetvrtak, 22.12.2005
Ustajanje oko 8h. Tako je pao dogovor vecer prije. Zeljko i Ana prvi, zdravi ljudi, zdravih navika, vec pripremili dorucak, sjede uz vrucu kavu i cekaju. Vjerovatno bi i danas cekali da Zeljko nije odlucio preuzeti stvar u svoje ruke i ubrzati proces budjenja. Onako pun elana, pruzio korak niz hodnik i u cistom falsetu zapjevao:«jaaaa nocas nista nisam jeo, sanjao i pio…aaajjj» (meni nepoznatog izvodjaca).
Obzirom da jos uvijek nije cuo negodovanje (bunovni i zateceni, jos omamljeni od sinocnjeg vina, morali smo prvo chekirati gdje smo, da bi zatim instiktivno ocima trazili izvor opasnosti) nastavio je u praznicnom tonu:
«… bozic dolazi…lalalaaa…dolaze nam dani francuske salate… (fuckanje) …sto maraka od tate… fuć, fiju fuć …bozic dolazi…lalalalaa…jedva cekam dane sunkice i snijega…fuć fuć fiju…»Svi ostri predmeti su se nalazili u kuhinji, a dragi G mi nije dozvolio da upotrijebim stolac mrmljajuci nesto o unistavanju tudje imovine.
Ako izuzmeno akciju spasavanje Gigia (naseg Talijana) iz «zagrljaja» onog minijaturnog WC-a ( zaglavio se nas bucmasti na izlazu), te uljudnog prepucavanja Njemice Erike i Grkinje Ianthe ( Erika, Gigieva supruga, nadahnuto je predlozila da Gigia namazemo uljem, na sto je Ianthe na svoj «topli» juznjacki nacin odbila zrtvovati svoje maslinovo ulje u takve svrhe), jutro je proteklo prilicno mirno i uz gromoglasno srkanje vruce kave, energetski pozitivno.
Vrijeme je bilo predivno, hladno ali suncano i ekipa se entuzijasticki spremala na skijanje. Tu i tamo bi me sazaljivo okrznuli pogledom ali nisam se dala isprovocirati, sigurna u svoj izbor, punila sam svoju sportsku torbu rucnicima, sportskom odjecom i ostalim utenzilijama.
I napokon, svatko svojim putem. Sjedam u auto i vozim u Brixen/Bressano ka mom vodenom raju. Zdanje, svo u staklu prilicno impozantno, cijena dnevne karte isto tako (15 EUR), ali kad sam zakoracila u unutrasnjost…ah, sta da kazem…u prizemlju 4 bazena i whirlpool plus jos jedan vanjski s zagrijanom vodom, sve u kruznom toku. Sa strane, uz stakleni zid, fitness dio sa svim potrebnim spravama za mucenje, restoran cije fotografije jestivih kreacija bezglasno ali uvjerljivo mame na narudzbu …i pogled…kamo god se okrenes, vidis snjezna brda…
Namjera mi je bila najprije se opustiti u sauni - ovdje otvoreno priznajem: ne pusim, pijem mozda dvije-tri case vina u mjesec dana, cak sam se odrekla kupovanja karticom iako je hrabro nosim u novcaniku, ali bez saune ne mogu zamisliti moje bivstvovanje. Taj mazohisticki ritual –15 min na 90° pa par minuta pod hladni tus i tako preko nekoliko puta – posjeduje moc koja vas jednostavno ucini ovisnim… znam, znam, onaj tko te guste ne pozna sad umire od smijeha…
Popnem se na prvi kat i blenem, stvarno onako po seljacki, otvorenih usta: zamislite otprilike 1350 m2 okrugle povrsine, komplet u staklu, a na njoj smjestene biosauna, finska sauna, parna sauna, sauna od kamena s etericnim uljima, drvena sauna s ljekovitim biljkama, blocksauna (ova je smjestena vani), dvije velike zracne i jedna zatamnjena prostorija za odmor s meditativnom muzikom, jedan bazen unutra, jedan vani, vanjski whirlpool, kneippovi bazeni…(ja jos stojim, usta otvorena, a slina samo sto ne kaplje), dio za tuseve je prica za sebe, prostor s fitness spravama i prostor za masaze, mali bistro…
U zadnji tren srknem i zatvorim usta. Prilazi mi nasmijesena djevojka i pita da li mi moze pomoci.
Mozes, pomislim, reci mi kako da se nastanim ovdje.
Na njenu preporuku odlucim se prvo za masazu. Da vam sad nabrojim sve vrste ponudjenih masaza pobjegli bi mi sa bloga (jednom cu napisati post o masazama, etericnim uljima, utjecaj kamenja i boja na nasu psihu, obzirom da su to podrucja kojima sam posvetila jako puno paznje, vremena a i poneki kurs, pa koga bude interesiralo neka cita).
Uglavnom, kabine su podijeljene na tri boje: plavu, zelenu i narandzastu, zatim Yin-Yang i Ayuverda kabine.
Zavedena medenim objasnjavanjem vjecno nasmjesene djevojke, odlucim se za 40 min opustajuce masaze i 30 minuta masaze stopala (ovo je dokaz da sam bila kao opcinjena, jer ja NIKOG ne pustam na moja stopala!), prije sauniranja, a onda 75 min (!) opustajuce masaze vulkanskim vrucim kamenjem, nakon sauniranja. Da, dobro ste procitali, nece me kamenovati, nego me kamenjem masirati. Najozbiljnije.
Neumorno vedro djevojce me odvede do narandzastih kabina (narandzasta boja: opustanje i jacanje tijela i duha) i zazeli mi ugodan boravak. Uz smjesak, razumije se.
Na ulazu tog odjela doceka me opet jedna nasmijesena djevojka (nemate pojma kako ponekad ta pretjerana vedrina moze biti naporna). Zlurado pomislim da su mi bas mogli poslati i nekog nasmijesenog muskog. Ljubaznoscu koja skoro pa ne sluti na dobro, povede me do jedne kabine gdje se od mene ocekivalo da se ispruzim na lezaj i prepustim se njenim rucicama. Dok sam se razodjevala ucinilo mi se da cujem neke prigusene zvukove, glasove, kikot…pa uzivaju ljudi, pomislim.
Setajuci smjesak mi poruci da ce poceti s masazom stopala. U posljednji tren joj saopcim da sam malo skakljiva (ajoj, da malo!). Nema problema, uzvrati ona, masiraju se tocke koje djeluju na pojedine organe, ali ako mi je bas do smijanja, slobodno. U tom trenu oni priguseni glasovi postaju glasniji. Prepoznam nesto kao svinjsko «honjk honjk» i upitno pogledam lice izlazeceg smjeska. Ali ona se vec koncetrira na moja stopala i zalijeva ih uljem. Prvi dodir izaziva u meni nesto kao strujni udar i moja noga za milimetar promasi njen nos. Ispricam se, a ona se smijesi i dalje, ali drzi stopalo nesto cvrsce. Tada zacujem ponovo i jasnije ono «honjk» i shvatim: neko doslovce umire od smijeha. Prosla me jeza ali istovremeno se i smijeh probijao na povrsinu. Masirajuci smjesak stisne moje stopalo jace, a istovremeno pocne obradjivati neku tocku na mom stopalu. Zagrc…znam da mi necete vjerovati, ali ja sam cula moju jetru kako se smije! Pokusavajuci potisnuti intezitet smijeha pocela sam proizvoditi zvukove slicne onima «honjk, honjk»… Smijeseca inkvizitorica me tjesila navodnom kratkotrajnoscu takvih poriva, ubrzo cu poceti uzivati… nemocna da ista kazem hahacem, kikocem, honjkcem dok mi se suze slijevaju niz lice. Zamjecujem da se bubreg smije drugacije od jetre, nekako dublje…a crijeva sve u valovima…znam, znam, prosvikala sam…
Nakon 10min, iscrpljena, oznojena i jos uvijek pomalo kikotava pocinjem se opustati…
Te veceri, slusajuci dogodovstine sa skijaske piste, blazeno se smjesim. To vam je jedan od onih izraza koji ne mozete kontrolirati: on vam se naprosto razlije licem a vi sjajite k’o pun mjesec. Jednom sam na nekoj freski otkrila taj izraz: imao ga Isus dok mu je Marija Magdalena prala noge. Eto sto vam je ociscen duh.
Promatrajuci me, dragi G mi pun predbacivanja sapne: «A rekli smo da ovdje nema trave…»
«Ah,» blazeno ga pogledam i potapsam po ruci «nije trava dragi, ali obecajem ti da ces se i ti kasnije ovako smijesiti…»
PS. Da ne zaboravim, prva zrtva je pala. Iantha je iscasila rame u tjelesnom duelu s jednim snowborderom. Kao, slijedecih dana ce mi praviti drustvo. Ali mi je odmah dala do znanja da ona ne voli bazen, nikad nije bila u sauni, a o fitnessu da ni ne pricamo. Nema veze, tjesim je ja. Imaju oni i za tebe pravu stvar. A smjesak nikako da mi sidje s lica…




09.01.2007. u 19:59
molim da mi kazes ko pjeva onu “dolaze nam dani francuske salate dobit cemo svaki po 100€ od tate…” to san cula lani par puta u nekom kaficu,pa zelim znati cija je pjesma
10.01.2007. u 21:55
sorry, ali ni ja ne znam. ali probaj proguglati