Prije otprilike 4 godine sam shvatila, pod cijenu propalog odmora, koju fatalnu ulogu imaju navike u našim životima.
Priča počinje otprilike ovako: planiram s  frendicom jednotjedni odmor na jednom malom jezeru u južnom Tirolu. Dva dana prije polaska, ona slomi nogu na putu za posao kojim je godinama išla. Znala je svaki metar napamet. Mogla ga je preći zavezanih očiju, ali je ipak pala i to tako da joj je pukla potkoljenica.

Naravno da sam suosjećala, ali nisam imala namjeru odustati od mog odmora. To što bih išla sama nije me previše uznemiravalo, niti mi je bilo prvi put da negdje putujem sama, niti sam od onih stidljivih ženica što se ne usuđuju ući u kafić i naručiti čašu vode. Ali moja frendica, tjerana grižnjom savjesti (ili činjenicom da je odmor uplaćen, a time i lova propala), potrudila se da nađe zamjenu, jer eto, ona nije navikla da bilo kuda ide sama, pa računa da i ja dijelim slične navike (čitaj: zamjena će nadoknaditi uplaćeno).
Posljedica moje lijenosti da ju razuvjerim bila je Karin. Karin sam poznavala, ali kako se pokazalo, vrlo površno.

Počelo je već na putu: ja sam navikla sjesti u auto i izaći iz njega tek kad stignem na cilj. Znam, nije baš humano prema suputnicima, ali ponekad i stanem (ako se baš mora). Karin je navikla ne propustiti niti jedan znak koji ukazuje na mogućnost da zapali cigaretu i zalije ju kavom. U malom obiteljskom hotelu gdje smo rezervirale, dijelile smo istu, dvokrevetnu, sobu. Obično kad udjem u neku hotelsku sobu otvorim prozore i balkonska vrata: navika koja me ne napušta, a daje mi osjećaj da ne moram udisati ustajali miris prethodnih stanara. Iako je bio rujan, dani su bili vrlo topli, ali Karin je imala nešto protiv “hladnog” planinskog zraka. Ona je navikla biti uvijek u toplom. Na recepciji sam naručila tri dodatne deke za nju, jer ja spavam pored otvorenog prozora i tu nikome ne popuštam ni pod cijenu teške upale pluća kojom se prijetila.
Karin je pušač, a ja militantni nepušač. Uvečer, dok sam  pokušavala zaspati, ona je gledala TV i negdje u 2h psovala sebi u bradu dok se vraćala s balkona umotana u deku jer je morala popušiti još jednu prije spavanja. Navikla je tako, kaže.
Ja ustajem u 7 ujutro, dan je divan, u srcu smo Alpa koje su u to godišnje doba raj na zemlji, planirano je da što više vremena provedemo u brdima: aktivni odmor kakav volim. Karin spava do 10 h, a onda saznaje da sam već doručkovala i padne u očaj, jer ona nije navikla na ovakvim mjestima ići sama na doručak. Očaj je i mene polako obuzimao kad smo krenule planinariti, jer ona nije navikla tako dugo hodati, ona je mislila da ćemo samo malo prošetati, ona je navikla da se na odmoru odmara…
Ostatak tjedna je protekao u vrlo napetoj atmosferi punoj razlaganja i obrazlaganja, tko je što navikao. Ja sam provodila svoj plan nepokolebljivošću jedne djevice  (neš´ ti meni moje planove s*ebavat), a ona je cmoljila po hotelu žaleći se na dosadu. Da nešto sama poduzme nije dolazilo u obzir, nije navikla.

Svoje planinarske izlete koristila sam da malo pročačkam po svojim navikama. U visinama ne pucaju samo pogledi zbog nepreglednog prostranstva koje vam se ukazuje, već i spone koje vas vežu za neke radnje, način razmišljanja, pa i ljude… Pala je odluka da se riješim svih navika koje me sputavaju i betoniraju moj mozak, pretvarajući ga u malo seosko dvorište gdje se nikad ništa ne dogadja, gdje je odvajkada bilo kako je nekada bilo.

Naš mozak je lijena biljčica. Taj se ne buni kad nema viška posla. On uživa u komoditetu koji mu stvaramo. I odumire. Lagano i neprimjetno. Bez novih zadataka, novih impulsa, novih informacija, najprije nestaju sinapse koje povezuju stanice, da bi se zatim  zatim i potonje ugasile. A najveći krivac za takav proces su navike, radnje koje smo automatizirali do savršenstva ili način razmišljanja koji branimo do posljednje moždane stanice.
Na posao idemo (ili se vozimo) uvijek istim putem. Ne daj Bože da je baš ta cesta zatvorena. Ajme panike, pa kako sad, pasmater, što oni misle, kako ću na posao…drugim putem, možda? Možda, ali ovuda uvijek vozim. To je moj put.
I način na koji izlazimo na kraj sa stresom isto je stvar navike. Upadneš u prometnu gužvu i kreneš skidati svece, zapljucaš šajbu, razvališ trubu… i? Jel´ se što promijenilo? A to vrijeme je ustvari najdragocjenije vrijeme koje možeš provesti sam sa sobom, nitko ti ne smeta, možeš razmišljati, smišljati, izmišljati. Priče, pjesme, smicalice, poslovne poteze, iznenadjenja, strategije, pohode i pobjede. Ili se  jednostavno prisjećati jedne ljetne noći, neke tamo godine, kad si otkrio čari noćnog kupanja i slatkoću soli na njegovoj/njenoj koži. 

Biti sam sa sobom za neke ljude je ravno hororu. Navikli su da ih neko vodi, kazuje im što da rade, kako da misle. Slijepo prate trendove jer biti individualac zamara. Traži puno razmišljanja. A o čemu ćeš razmišljati ako čitaš samo vijesti na Indexu ili tračeve u Gloriji? To su instant informacije  koje  mozak odbija pamtiti jer ne posjeduju nikakav važniji impuls, nešto što može poslužiti u duhovnom ili motornom razvoju.

Ljudi koji žive zajedno također nisu cijepljeni protiv uhodanih navika. Ona sprema, on popravlja, ona kuha, on gleda TV, ona priča, on ne sluša, ona bi se mazila, ali on čeka subotu, on bi sexa, ali ona ima migrenu.
Navike u seksualnom životu  su posebna strava. Ali o tome su već napisane tone knjiga, koje u biti nikome ne trebaju. Potrebno je osloboditi se navika, ustaljenog razmišljanja, predrasuda i bogtepitaj otkud pokupljenih kvazimoralnih odluka: zašto ne u autu, pod tušom, na kuhinjskom stolu, u kakvom plićaku na pustoj plaži…(još bih ja toga nabrojala, ali bi me ovisnici o navikama mogli proglasiti nemoralnom).

Naše tijelo i duh imaju naviku stvarati navike. Na nama je da svjesno odbijamo navike koje nas vuku u ustajale vode komformizma i prihvaćamo navike koje nam čine dobro. Posebno naviku da mijenjamo navike. Da se ne začahurimo u naoko sigurni tok dnevnog zbivanja, ne stvaramo kolosijeke s kojih je teško sići. Ne odbacivati unaprijed nove ideje, nove ljude, nova poznanstva, nova saznanja, jer to nas vrlo brzo zatvara u vlastita gheta, odakle ljubomorno gledamo one koji su se odvažili, prosipamo žuč i hranimo se zavišću i zlobom, jer bez obzira kako se sigurno osjećali u vlastitoj baruštini navika, osjećaj zadovoljstva izostaje. Previše toga promiče pored nas da bi mogli zatvoriti oči pred saznanjem da živimo, ali ne proživljavamo, da dišemo, ali ne udišemo, da gledamo, ali ne vidimo.

I na kraju puta stigne pitanje: “Zašto mi je život bio tako isprazan?”

« Kad Nadalina muti jaja…
Wanted »



Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar na post. Ping je trenutno isključen.