«Kad ti kazem, istina je, njemu je to ispricao zajednicki poznanik.»

«Ma ne mogu vjerovati na sto su ljudi sve spremni…» odmahivala je glavom druga.

«Zaista» potvrdi prva « zamisli tako nisko pasti pa vlastitog oca prodati za takvo sto…»

O cemu k vragu govore, pitala sam se, predbacujuci si nepaznju i napeto iscekujuci bilo kakav detalj da uhvatim srz price.

«Ma i taj tip je perverzan a i cijelo drustvo…uzas!»

«Na koga mislis?» upita druga (napokon, pomislim ja).

«Pa na tog von Hagensa. Zaista mi nije jasno kako mu to dozvoljavaju…»

Ha! Otkrila sam. Günter von Hagens, poznat i kao dr. Tod (Smrt). Daljnji razgovor me nije osobito interesirao, vec sam cula te price tipa »…pricao mi prijatelj prijatelja da mu je prijateljev prijatelj ispricao…»

Dr. von Hagens je jedna od kontroverznijih licnosti njemacke javnosti. Lijecnik i naucnik, postao je poznat kao izumitelj plastinacije – proces kojim se ljudsko tijelo (pricam o leshevima) i organi konzerviraju tako da ostaju u gotovo savrseno prirodnom stanju i otporni su na promjenu temperature i svjetlost. Takvi plastinati su namijenjeni iskljucivo u svrhu anatomskog proucavanja ali dr. von Hagensu to nije bilo dovoljno.

Osnovao je poduzece, nazvao se umjetnikom i krenuo u osvajanje publike postavljajuci izlozbe na strateskim mjestima.

Izlozbeni sadrzaj: leshevi ljudi i zivotinja (plastinati), organi te dijelovi tijela isjeceni na «ploshke» tako da se vide svi slojevi.

Prva zemlja koja je imala cast ugostiti doktora, bio je Japan, 96-te. Da li vas cudi cinjenica da je izlozbu u Japanu vidjelo gotovo 3 MIO ljudi? Mene ne, Japanci su poznati po svom istancanom ukusu prema «neobicnostima».

Zatim slijedi Europa, USA i Kanada.

Prva izlozba u Münchenu, 2003-ce sudski je zabranjena. Bolju reklamu zaista nije mogao imati. Kada je zabrana ponistena, izlozbu je posjetilo 900 tisuca ljudi.

Sjecam se medijske guzve i beskrajnih rasprava o krsenju moralnih i etickih normi, o bescutnosti i pomanjkanju pijeteta prema mrtvima, o izvlacenju profita na ustrb bolesnih i umrlih. Osim toga izbio je i skandal kada je ustanovljeno da nisu svi eksponati «dobrovoljni» sudionici von Hagensovog teatra. Naime, svi plastinati moraju prije svoje smrti odobriti ili «spendirati» svoje tijelo u te svrhe. Doktor nije imao sve potrebne dokumente, a izlika je bila prilicno klimava: neki plastinati poticu iz Kine, jer je doktor i tamo otvorio institut za plastinaciju. Zasto bas Kina? Sigurno ne zbog lijepih pejzaza i procvjetalog tresnjinog drveta. Svima nam je poznato da u Kini ima dovoljno «materijala» za doktorov projekt, a Kinezi nisu tako sitnicavi kad su u pitanju mrtvi.

Dr. von Hagen branio se jednako jakim prisustvom u medijima ali argumenti su mu bili prilicno siromasni. Tako je najprije isticano da izlozba sluzi prvenstveno u zdrastvene svrhe.

U to bi nas trebao uvjeriti eksponat pluca jednog pushaca i nepushaca te nam tako ukazati na zdraviji nacin zivota.

Ali sto je s preostalih 180 eksponata?

Eh, a oni sluze da bi mi , medicinski laici, bolje upoznali nashe tijelo, uvidjeli ljepotu nasih unutarnjih organa i uopce, spoznali da je tijelo samo nastamba za dusu.

Tri mjeseca sam se mucila da li da idem na izlozbu ili ne. Nisam tip koji robuje zadanim normama, ali poznajem svoje granice. S druge strane, nisam bila zaista sigurna glede osobnog misljenja i stava. S jedne strane, ideja da nam se ljudsko tijelo priblizi na taj nacin i skine fama o nedodirljivosti necega sto je ionako prolazno, s druge strane, da li je zaista neophodno raditi takav show i plastinate prikazati na jedan bizaran, ponegdje cak i perverzan nacin?

Otisla sam na izlozbu. Na pocetku nije bilo tako strasno, otprilike 20-tak primjeraka kostura s razlicitim tjelesnim i mishicnim funkcijama, povezanost unutrasnjih organa, leshevi bez koze, organi zahvaceni tumorima, te poprijeko presjeceni preparati na kojima se jasno vide slojevi. To se jos dalo promatrati s naucnog, medicinskog gledista i s tim nisam imala problema.

Drugi dio izlozbe je prica za sebe. Stojite u prostoriji okruzeni lesevima u «normalnim» pozama kao: spreman je na skok, igra shah, jashe konja (konj je isto originalni plastinat), vozi bicikal, pa u pozi Rodenovog mislioca, ili kao nogometas koji u ruci drzi loptu koja je slucajno napravljena od njegovih crijeva.

Neizdrziva muchnina me uhvatila kad sam ugledala lesh visoko trudne zene otvorene utrobe u pozi Goyine gole Maye.

Nisam mimoza niti previse gadljiva, imam prilicno jak zeludac ali ova muchnina me drzala nekoliko dana. Ustvari, nije to bila samo fizicka muchnina. Imala sam osjecaj da se u meni buni svaki dio moje svijesti, duha i svega onoga cega u normalnim okolnostima nisam svjesna.

Bila sam iz nekog, meni do danas neizrecenog razloga, zgrozena nad onim sto sam vidjela. Pokusavala sam si dugo vremena objasniti taj osjecaj, religiozna nisam, ne u konvencionalnom smislu, u zivotu sam vidjela i vecih strahota nego sto je jedan lesh koji igra kosharku, uz «pomoc» medija postajemo neosjetljivi na ljudske perverzije i nastranosti… sto je to onda sto me toliko uznemirilo, bolje reci, sto se to u meni osjecalo tako duboko povrijedjeno?

Postoji li mogucnost da se moja dusha, neovisno o mom razumu, izjasnila o takvom nacinu skidanja «fame» s njenog hrama?

Jesmo li zaista sposobni objasniti sve oko nas i u nama na racionalan nacin? Tko nam garantira da su ta objasnjenja zaista ono pravo?

Mozda ne bi bilo zgorega ipak prihvatiti cinjenicu da je nasa kontrola i moc itekako ogranicena. Tu i tamo poslusati onaj tihi, molecivi glas koji nam se povremeno javlja iz, nama i u nama, nepoznatih dubina, ukazujuci nam na pogreske.

Mozda bi onda rjedje govorili:» Dusa me boli…»