Truthful words are not beautiful;
beautiful words are not truthful.
Good words are not persuasive;
persuasive words are not good.

Laotse

Nagovarajući Evu da zagrize jabuku, zmija je rekla: « Jabuka će vam otvoriti oči i pomoći da razlikujete dobro i zlo, a tada ćete biti poput Boga.» (slobodna interpletacija, op.a.)
Zašto je Bogu smetalo da njegova slika i prilika i rebro njegove slike i prilike mogu razlikovati dobro i zlo?
Jer je znao da spoznaja znači i kritiku. Neš´ ti mene u mojoj kući, pomisli on, i izbaci ono dvoje iz Raja. Da li je stečena Spoznaja bila vrijedna svih ovih stoljetnih muka? Jer, zaista nam nije lako. Prepušteni smo sami sebi i zakonima koje sami izmišljamo, krojimo i paramo. A svi se oni temelje na osnovi: tko je jači, kvači.

Da li smo nešto naučili kroz sva ova stoljeća u kojima nas prati Spoznaja?

Jesmo. Da ta jabuka nije nikom donijela dobroga.
Pri tom zaboravljamo da je kritika ono što pokreće svijet, ruši dogme, lažne veličine.
Kritika (gr. kritike [techne] ) je umjetnost prosuđivanja i kušnje. Trebala bi štititi od zavaravanja i zabluda, usmjerena protiv stega metafizičkih, religioznih, političkih i inih društvenih «normi» i predrasuda.

Preduvjet zdrave kritike je sloboda mišljenja, jer ona širi osobnu slobodu.

A sloboda je temelj demokracije.

Naravno da nije sve tako jednostavno kako zvuči. Baš kao i naš Stvoritelj, ni mi ne želimo biti kritizirani. Ali većina zadržava pravo imati svoje mišljenje i prosuđivati, međutim mnogi zaboravljaju da je argument jedino oružje kojem se može promijeniti upućena kritika.

Razmišljajući kako da objasnim važnost i potrebitost dobrog argumenta, pala mi je na pamet trenutna situacija na blog.hru.
Ostavimo sad pitanje koliko nam je važno bloganje, da li smo net junkii ili ne. Radi se o jednom servisu koji je, istina besplatan, ali se diči titulom najposjećenijeg i najvećeg te tako privlači sponzore na kojima onda lijepo zaradjuje.

Prije nego sam otvorila blog na blog.hru, bila sam blogerica (i još sam, ali ne tako aktivna) na puno većem njemačkom blogger.com i eto nesreće, mogu usporediti ta dva servisa. Zato mi je nepojmljivo kad ne dobijem odgovor na mail upućen adminu na blog.hru. Jer na blogger.com to je potpuno normalna stvar.
I baš kad složim sliku o jednom dječačiću kojeg je pritisnula vlastita ideja o neprikosnovenoj veličini na hrvatskom webu, pojavi se Darius, slavodobitno i na naslovnici, objavljujući mailove i upite svojih korisnika, rugajući se njihovom stremljenju i želji da se pojave na cool listi, koju je on postavio, jer mu je netko prišapnuo da se na listama bazira markentiška osnova, pošto nam je već u genima usadjena borba za prestiž, bez obzira kakav ili gdje.

Onda mi vrag ne da mira pa se bunim kad vidim vijesti na naslovnici koje su sklepane na nezgrapnom hrvatskom. Razlog mom negodovanju ne uzrokuje gramatički fetišizam, već potreba da se jezik njeguje. Jer materinji jezik je nešto divno, a ne šmrkljava maramica. To najbolje znaju oni što im 24 sata u ušima odzvanjaju strani jezici.

Pa mi smeta (stvarno sam grozna), što server stalno šteka. A nitko ništa ne govori. Ali zato kad se stave smajlići i par alata (koji su potrebni, to je OK) se piše vijest preko pola naslovnice. Koja se toliko rijetko i sporo otvara da se pitam kome ona još i treba?

Dakle, tu su argumenti za kritiku. Mogu se vidjeti, mogu se pročitati, mogu se kritizirati. Zaista?

Ako napišem npr. da je Darius infantilan, to je onda uvreda i podmetanje jer nemam dokaza, nemam uvida u njegovu bolesničku kartoteku.

Ako ga nazovem nezrelom, neodgojenom, nedovoljno obrazovanom osobom koja se još pri tom neuspješno bori s kompleksom manje vrijednosti i bježi od odgovornosti (kad je u pitanju njegovo vodstvo blog.hra), onda sam bar na pola puta do istine i kao korisnik njegovog servisa imam pravo na kritiku, jer imam i gore navedene argumente.

Kako će mali Darius na to reagirati najvjerovatnije nećemo saznati (ili hoćemo, ako sutra ne budete mogli otvoriti moj blog), jer se mali Darius domislio još jednom načinu kako izbjeći neugodna pitanja ili kritike: objesio je crnu listu na kojoj su nepodobni korisnici, pa ako baš ne postoji neki čvrsti razlog da vam ugasi blog, on će vas ignorirati.Kako originalno! I kukavički.

Istina, ima jako puno primjera na ovom svijetu na kojima je mali Darius mogao učiti znanje, jer (i danas) postoje veličine i manjine koje nije uputno kritizirati: bez dubokih previranja po povijesti, sjetimo se Staljina ili Mao Ce Tunga čija je nesposobnost prihvaćanje kritike stajala milijune života. Pa i Hitler je u svojoj destruktivnoj kritici izmislio visoke dimnjake, a Židovi, poučeni efikasnošću kritike, ne dozvoljavaju ni da ih krivo pogledaš.

Današnje političare smijemo kritizirati jer njima je ionako svejedno što narod žlabra, glavno da se ima što staviti u džep. A džepovi bez dna.

Svi smo mi na nišanu nečije kritike. Nekad je to zaista kritika, a nekad primitivno trkeljanje. Nekad imamo protuargumente, a nekad stojimo pred istinom koju do sad nismo vidjeli.

Ali kritika je potrebna. Svima nama. Za nas. Za one oko nas. I nemojte mi komentirati s «a što ćeš, tako ti je to…», jer to nije tako. Ja znam što ću. Izgovoriti (napisati) ono što mislim, ako imam argumente za to.
I primiti kritiku ako je argumentirana. I to ne mora voditi u sukobe i svadje. Ali daje dobar osjećaj kad izgovorite što mislite.

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.