Leszek Żebrowski 

 

Da odmah rasčistimo: zavist je starija od “stoljeća sedmog”, a hrvatsko življe nema licencu na taj treći (ili 4?) smrtni grijeh. I stari Grci su pokušavali pronaći načine kako spriječiti širenje zavisti, pa su, osim ratovanja, smišljali i dobre savjete, poput Sokrata koji  predlaže eventualnoj žrtvi da ponudi svoja zemaljska dobra  svojim prijateljima ili im bar da do znanja da je “la mia casa è la tua casa“.
Ne znam da li se Robert Pauletić dosjetio Sokratove mudrosti pa dobitak od nekih milijun kuna na Kviskoteci donirao raznim udrugama koje se brinu za socijalno slabije i zdravstveno hendikepirane, ali činjenica je da ga ni ta gesta nije poštedila lavine zavisti , i to kako se čini, iz redova “prijatelja”.

Rijetko koristim izraze poput “šokiralo me” ili “osupnuta sam”, ali priznajem da me u subotu ujutro, kad sam najčešće na Blogariatu i “listam” blogove, prošla hladna jeza čitajući post izvjesnog Zdenka. Sad mi je i jasnija uloga tog njegovog “kulturnog”  kombija,  jer onu količinu dvoličnosti, bolesne zavisti i zlih namjera ne možeš samo tako, pješke, nakrcati na jedno mjesto i na par kartica pisanog teksta.

Njegov post “Nije sve u šoldima”, počinje ovako:
“Svjestan sam da će ovu temu u ovom trenutku mnogi ocijeniti neprimjerenom, ali mi građanska savjest nalaže da je postavim. Nažalost, u razdoblju kada sam redovno kontaktirao s njenim glavnim akterom nisam ga ništa pitao o njoj. Zašto, ne znam objasniti.”
Glavni akter je Robert Pauletić (u daljnjem tekstu RP), a povod uznemirenosti Zdenkove građanske savjesti jest Robertova pobjeda na Kviskoteci i donacija dobitka od preko milijun kuna. Ups, ne, ne, nikako to, nego se Zdenko  prisjetio, baš sad, ovih dana, kad mu lice dobrog poznanika titra sa naslovnih stranica tiska, a pohvale pljušte sa svih strana, kako je RP početkom 90-tih, kao mladac od nekih 22-23 godine, pisao za zloglasni ST još zloglasnijeg umnog bolesnika  Marinka Božića, te se brižni Zdenko pita, baš sad, je li moguće da je i RP sudjelovao u huškanju na Srbe i ostale, u to vrijeme (po Božiću) nepoželjne žitelje Hrvatske.
RP nikad nije ni poricao činjenicu da je pisao za ST, kao ni činjenicu da se tim razdobljem ne ponosi. Ali to nije dovoljno našem dušobrižniku, on bi rado saznao nešto više ili ipak ne (”no ne želim se baš prisjećati tog razdoblja niti istraživati detalje“)? I dok čitate ovaj tekst pun nebuloza, kontradiktornosti, smutnji i podmetanja, imate osjećaj da vas plavi zelena, ljigava, amorfna masa zavisti i jala brižljivo skupljana godinama, te još brižnije spremana u “kombi” da bi se istovarila “kad vrijeme sazri”. Danas, nakon više od 15 godina, baš danas, kad je RP postigao to što je postigao i kad prijeti opasnost da mu se ime vječno poveže za riječ velikodušnost i dobročinstvo, baš danas, nikako prije, nikako onih godina kad je Božić radio to što je radio, jer tada ni gradjanska savjest nije dosegla potrebiti stupanj zrelosti, a vlastito dupe se čuvalo i pod cijenu da ti dobar prijatelj strada, baš danas, zabrinuti Zdenko postavlja to pitanje i to javno, iako je imao bezbroj prilika upitati RP-a osobno, kao prijatelj, suradnik i prije svega ČOVJEK.

Cijeli post mi je legao na želudac poput pokvarene kamenice. U slalomu izmedju, naoko, dobrih želja i hvalospjeva 
“…uvijek sam imao uglavnom dobro mišljenje o njemu, a nakon ovoga ga još više cijenim – kao znalca, biznismena i, eto, dobročinitelja…”
i dubokih sumnji što mu uzrokuju zastoj u crijevnom traktu, pa propuštaju samo misli poput ove:
“Postoje ipak i neki detalji koji me priječe da mu posve od srca čestitam, ma koliko me zadivljuje ovaj primjer, ma koliko se nadao da će oni koji imaju nakon ovoga malo češće i intenzivnije davati onima koji nemaju.”, da ti srce prepukne od toliko samilošća.
Zdenko, vlasnik kombija za prevoz smutnji i podmetanja, se na kraju čak  posipa i pepelom:
“Ako nije shvaćeno, ovo nije napad na osobu. Naprotiv, ovo je želja da se saznaju određene stvari o jednom mračnom razdoblju.” 
To je želja koja proizlazi iz:
“no ne želim se baš prisjećati tog razdoblja niti istraživati detalje”
ili:
“Jer sve što znamo su rekla-kazala, a on zna mnogo više od toga. I o tome, kao i o mnogim drugim stvarima, on zna najviše. Da, kasnije se posvađao s dotadašnjim gazdom i objavio u, mislim, Večernjem listu, feljton o svim Božićevim lažima. No jesu li to bile uistinu sve?”
Kulminacija ovog hijenskog orgijanja tek dolazi:
“Nisam ljubomoran na Robijeve uspjehe.” Sic!
Ali:
“Nemam niti privatno nikakvih neriješenih pitanja s njim, platio mi je sve što sam radio za njega, uvijek je bio fer i korektan. Dapače, drag mi je, i jako bih volio da dokaže da niti ja niti drugi nemamo razloga sumnjati u njegovu čistu savjest. Trebaju nam časni i moralni ljudi, uzori, a ne oni nad kojima se nadvijaju sjene. Ovo ne pišem kao tiradu protiv njega, i ne mislim da je on nekakav krvolok ili zločinac, ne daj Bože. No postoji sumnja, glasina da je časopis za kojeg je radio, a možda i on sam, svojim napisima razorio živote i sudbine određenog broja ljudi.”

Postoji “sumnja, glasina” iz doba kojeg se  brižni Zdenko ustvari ne želi sjećati niti istraživati detalje, sve što naš dobronamjernik želi jest da RP prizna da je kriv po svim optužnicama koje postoje u njegovoj glavi, kako bi on napokon imao miran san, a ne se plašio sjena što se nadvijaju nad moralnim likom čovjeka čiji je životni put i djelovanje prilično transparentno, za razliku od našeg vozača kombija, kome nitko ne postavlja pitanja što je i zašto radio ili nije radio 90-tih, zašto je šutio i gdje mu je bila gradjanska savjest kad je trebalo dići glas protiv Božića i njemu sličnih, te, kad je zadnji put barem pomislio pomoći nekome kome je pomoć prijeko potrebna.
Gdje je nestala čast, a i moral gradjanina Zdenka, riječi kojima se tako velikodušno razbacuje, dok je pisao ovaj post i zabio nož u ledja čovjeku koji je prema njemu uvijek bio fer i korektan?
Ne, Zdenko nije ljubomoran na uspjeh RP-a, on se razbolio od zavisti što mu hara tom sitnom i jadnom dušom.

I ako se niste do sad ispovraćali od sve te prijetvornosti, na komentarima će vam želudac sigurno otkazati svaku poslušnost. Izdvajam “crème de la crème”, izjavu izvjesnog ženskog primjerka, koja lakoćom plinskih analnih tvorevina iza sebe ostavlja trag tvrdnjom:”Poklonjeni milijun me ostavlja ravnodušnom.”
O, si tacuisses!

PS. Ovo je osma verzija posta kojeg pišem od subote. Ispričavam se svima, koji naravno to zaslužuju, a tekst smatraju hardcore, blaže nije moglo. Da ipak nije sve tako crno i da nas još ima koji poštujemo tudji uspjeh i altruizam, možete pročitati ovdje.
 

« Mega obmana mega eventa “Live Earth” - update
Kako sam dospjela u Jutarnji »



Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.