Amundsen vs. Scott III
Nekad bilo, Iz svijeta | anno domini 2006U proslom postu sam malo pretjerala opisujuci Amundsena, a i post je pisan malo drugacije nego ste navikli. Moja draga prijateljica modri odsjaj dobro je primjetila, nije se osjetilo «ono moje» sto inace postoji u postovima ovakve vrste, ali objasnjenje je jednostavno: kad pisem o ljudima prema kojima osjecam duboko postovanje i divljenje, postajem mekana poput cetverolisnog WC-papira. Mea culpa.
Ali zato ce ovaj post odisati studenom kakvu poznajete. Krecemo.
Biografija sir Roberta Falcon Scotta zaista nije ni priblizno interesantna kao Amundsenova. Sir Scott, oficir kraljevske mornarice, bio je prije svega odani sluga engleske krune. Ucestvovao je u pohodima i istrazivanjima Artika, ali samo zahvaljujuci snobovskom engleskom drustvu i latentnoj zelji istoga da u svemu ima svoje prste, dosao je na glas kao sposoban istrazivac.
I dan danas britanska javnost ne priznaje (usprkos dokazima ) da je slavila (i slavi ) obicnog nesposobnjakovica, egomana i bijednog intriganta.
1903- Prvi pohod na Antartik
Godinu ranije Englezi su imali frku u Juznoj Africi, nazvanu Burski ustanak, koju su rijesili na svoj nacin: beskompromisno i hrabro, drasticno smanjujuci broj zivuceg stanovnistva bez obzira na spol, dob i naoruzanje. Samo sto ostatak svijeta nije vidio nista herojskog u tom cinu. Naprotiv. I tako se pojavila ruzna mrlja, na inace sjajnoj i nikad-nicim ukaljanoj engleskoj kruni. Savjetodavci su se slozili: Engleskoj je potreban jedan heroj. Pod hitno.
Obzirom da se Engleska javnost uglavnom interesirala za sirenje plemenite engleske kulture jer im je doma bilo pretijesno, jedino sto bi se u tom slucaju moglo pozdraviti kao herojski cin jest osvajanje novog zemljista. I tu je Antartik dosao kao narucen. Ne samo sto nije bio niciji, nego nije bio ni naseljen, a to znaci da nece biti prisiljeni umlacivati domoroce koji ne shvacaju prednosti porobljavanja.
Izbor ljudi za taj pohod nije bio kompliciran, jer je vojska ionako sve drzala pod kontrolom, pa tako i taj «istrazivacki» resor. Jedini s nesto iskustva bio je sir Scott i njegovi suradnici Wilson i Shackleton, tako da su se njih trojica nasla na Juznom polu zanemarujuci cinjenicu o nesto drugacijim klimatskim uvjetima.
Zanemarivanje i zataskavanje cinjenica se nastavilo i nakon povratka novog engleskog heroja: iako nisu stigli do sredista, ne moze im se poreci izvjesni uspjeh, jer nitko do tada nije bio blize Juznom polu.
Ipak, javnost nije saznala ono najbitnije jer je kapetan Scott zaboravio to spomenuti u svojoj knjizi «Putovanje Discovery-em»: da je zbog svoje urodjene ignorantske prirode pojacane engleskom nadutoscu i osobnom gluposcu cijela ekipa bila u zivotnoj opasnosti, a da su se izvukli, granici s cudom.
Uvjeren kako se Sjeverni i Juzni pol uopce ne razlikuju, led je ipak led, jel’te, Scott je, istina, zatrazio savjet drugih strucnjaka, ali saslusati ih do kraja bilo je gubljenje vremena.
Tako je npr. ekipu opremio skijama, ali uvjeren u englesku inteligenciju i spretnost nije smatrao potrebitim prije toga nauciti kako se skija. I tako su njih trojica gubili dragocjeno vrijeme pokusavajuci svladati osnove skijanja na ledu Antartika.
Uz skije, imali su i 19 huskya, isto po preporuci strucnjaka koji su se na Sjevernom polu uvjerili da su psi dragocjeni i nezamjenjivi pomocnici.
Ali sto je to vrijedilo sveznalici Scottu, kad je on bio uvjeren da se huskyi ne razlikuju od vucne stoke poput volova ili konja. I jedan po jedan, psi su padali od gladi, jer je ponijeto premalo hrane, a posto je inteligentna druzina zaboravila ponijeti oruzje, morali su pse «rijesavati muka» improviziranim skalpelom.
U svojoj knjizi Scott nas uci kako psi nisu izdrzali na toj hladnoci i krivica sto on i njegova inteligentna pratnja nisu stigli do Juznog pola uglavnom lezi na njima. I ledenim olujama. I polarnoj noci koja se eto bas u to vrijeme pojavila…i sve moguce se urotilo protiv njih, hrabrih i pametnih. I tako su se morali vratiti kuci.
Ali imperatorska kruna mu je okacila orden, do suza zahvalna na njegovim nadljuskim naporima i herojskim zaslugama.
1910 – Priprema…pozor…
Narednih godina, keptejn Skot (gustam citajuci mu ime u hrvatskom prijevodu ) dopustio je da ga engleska dekadencija mazi, pazi, stuje i u zvijezde kuje. Iako je obecao da ce se vratiti na Juzni pol i prvi zapiknuti «Union Jacka» (od milja: engleska zastava), nesto mu se nije jako zurilo.
Onda, 1908. upozna najljepsi cvijet engleskog drustva, Kathleen Bruce i ozeni je. Onako inteligentan nije ni skuzio da zenskica nije bila bas cista u glavi, stalno je buncala o tragicnim herojima Goethea i Wagnera a ponekad bi se zagubila u prostoru i vremenu. Mozda ga je pocela muciti sumnja da nesto ne stima kad mu je par tjedana nakon vjencanja pisala:
« Ah najdrazi, kakvog smisla ima posjedovati energiju i pamet, ako se takva sitnica ne moze svladati? Ona se mora svladati!»
«Sitnica» koju spominje novopecena gdja Scott je ni manje ni vise nego ponovni pohod na Juzni pol.
Istovremeno stigne vijest da je Shackleton, njegov pratilac na prvom pohodu, stigao na 180 km do Juznog pola. I odjednom je ime Scott zamijenjeno sa Shackleton, Scottova mlada zena danima neutjesno place, a pocinju se javljati i glasovi javnosti pitajuci bezobrazno sto Scott ceka.
Od tog trena, Scotta je obuzeo strah da ce izgubiti sve one pogodnosti koje je uzivao zadnjih godina. Kredit je istekao, vrijeme je da se vrate dugovi.
Poceo je pripreme i 1910. zaplovio put Antartika.
(Sto radi Amundsen?)
Sprema se na Sjeverni pol. Cak je uspio i od kralja Haakona izicati (iz njegovog privatnog takuina) 300 000 N-kruna, a drzava mu je dala istrazivacki brod «Fram». A onda stigne vijest da su dvojica Amera Robert Peary i Frederick Cook neovisno jedan o drugom dosli do Sjevernog pola (sto se kasnije opet pokazalo kao netocno – interesantno kako su Ameri potcjenjivali evropske naucnicke mozgove; pa i kad bi ih se uhvatilo u lazi, slijegali bi ramenima uz primjedbu da je zemlja okrugla, svatko se moze prevariti. U povjerenju, ja ni dan danas nisam bas uvjerena da su sletili na Mjesec… ona kulisa mi dodje od nekud jako poznata…) Kako god bilo, Amundsen se predomislio. Nije bila fora ici na Sjeverni pol kad je tamo vec neko bio. Ostaje jos Juzni.
«Fram» je zaplovio 9. kolovoza 1910. s 18 clanova posade, 60-tak huskya, jednim kanarincem, 3000 knjiga, montaznom kucicom i gramofonom. Jedina kvaka: Amundsen nije nikom rekao da ne plovi na sjever. Tek s Madeire poslao je kralju telegram s isprikom. I ne cekajuci odgovor krenuo na jug.
SAD!!!
14. sijecnja 1911. uplovio je u Ross Sea i bacio sidro u zapadnoj uvali.
Scott je stigao par dana ranije, 2. sijecnja, i usidrio se u istocnoj uvali. Njegov brod «Terra Nova» broji 56 clanova, oko 20 huskya, isto toliko sibirskih ponija i «tajno oruzje» Engleza: motorizirane sanjke. Iako su jos kod testiranja zakazale, Scott je i dalje vjerovao da ce na njima pobjednicki odjezditi do Juznog pola dok mu vjetar njezno mrsi nestasne uvojke.
Narednih 10 mjeseci, cekajuci da polarna noc zavrsi i stigne «ljetno doba», Amundsen je koristio vjezbajuci sa svojim ljudima, gradeci iglue i postavljajuci spremista na stazi za Juzni pol.
Scott je sagradio polarni cottage (engleski ljetnikovac) i uzivajuci u komoditetu pisao pisamca, domoljubne parole i hvalio sebe i svoj predstojeci uspjeh…
