Amundsen vs. Scott IV
Nekad bilo, Iz svijeta | anno domini 2006Finish
19. listopada 1911 Amundsen krece s 5 ljudi i 4 psece zaprege. Do cilja 1250 km, ali najprije dolazi najtezi dio puta: zamrznuti dio Ross Sea, zapravo glecer visine od oko 3000m . Tu rutu (oko 250 km) prelazi za 4 dana. Ostatak, oko 1000 km do pola, je beskrajna, ravna, ledena ploca. Temperatura, prava sitnica: -30°. Sunce ne zalazi, bljesteca svjetlost se odbija od zaledjenog tla. Opasnost od dubokih usjeklina nastalih pomicanjem leda vreba na svakom kilometru.
Scott ima vremena. On jos uvijek vjeruje da ce jezdeci na motornim sanjkama stici do pola. Zato pokrece svoju inovativnu karavanu tek 1. studenog. Vec prvog dana snovi su odjezdili s krepanim motorima. Aj dobro, nije smak svijeta, tu su jos poniji. Koji zbog svoje tezine propadaju u snijeg do trbuha i gle cuda, jedu sijeno. Naravno da je Scott mislio na sve. Tone sijena vukle su psece zaprege. Ali vrag odnio prozdrljive bestije, na samo 600 km od pola nestala je i posljednja vlat. Ovaj put su ponijeli i oruzje pa su poniji oslobodjeni muka. Ostadose psi koje Scott bas nije s ljubavlju dozivljavao. Bome ni oni njega.
13.prosinca 1911. Amundsen je udaljen 2 dana od pola.
Scott nije ni na polovici puta. Pod izlikom da ih je previse, salje pse i pola ekipe natrag u polazni kamp. Ostaje 11 ljudi koji trebaju vuci sanjke a istovremeno i sebe slepati na skijama, sto naravno, opet nisu vjezbali.
Nakon jedanaest dana Scott salje 4 clana natrag. Zasto? O naredjenju se ne raspravlja. Ostaje osmero ljudi koji se kao prebiti vuku bijelom pustopoljinom, s mukom udisuci rijetki ledeni zrak.
15. prosinca 1911. Amundsen stize na cilj. Pol je osvojen, fiktivna tocka u nepreglednom, ledenom prostoru, 3000m iznad morske povrsine, netaknuto, djevicansko tlo, bez ljudskih tragova. Petoro ljudi stoje pod norveskom zastavom i uzivaju u trenutku: oni su prvi!
Amundsen ostavlja tragove kako se i prilici za to doba. Sator, zastava, posveta kralju Haakonu i pismo za Scotta s pozdravima i zeljama za uspjesan povratak. Nakon cetiri dana plandovanja i uzivanja u tom posebnom momentu, ekipa se uputila natrag, ka brodu.
Od pocetka pohoda do povratka na brod proslo je tocno 99 dana. Iza njih je lezala dionica od ukupno 2500 km, svi su bili zivi i zdravi, na povratku su se cak i udebljali. Amundsen i ekipa krecu put New Zelanda gdje ce si priustiti par tjedana odmora i uzivati u slavi. Nitko ne sluti kakva drama se odvija u ledenom bespucu koje su napokon ostavili iza sebe.
Za to vrijeme Scott i dalje marljivo radi na desetkovanju svoje ekipe. Na Silvestrovo 1911. izdaje jos jednu strateski dobro osmisljenu naredbu: cetvorica supu(a)tnika moraju se oprostiti od svojih skija i dalje zustro marsirati. Huntfordova knjiga iz koje sam i doznala ove podatke je ponekad zaista letjela kroz sobu! Zrtvovati ljudske zivote, zivote suradnika i podredjenih, na takav nacin, ravno je svjesno planiranom zlocinu! Uf, ovo je moralo van…)
Dva dana kasnije «pjesaci» su se mogli kretali samo cetveronoske. Odjednom postaje jasna strategija ovog genija: eliminirajuci ljude druge ekipe stize na pol sam sa svojim timom. Dakle, uz obrazlozenje da ne hodaju dovoljno brzo salje ovu cetvoricu natrag u polazni logor. Taaako, napokon sam sa svoja tri uza suradnika: dr. Wilson, Edgar Evans i Lawrence Oates.
E da je zivot tako jednostavno glup kao mr. Scott, problemi ne bi postojali. Ali zivot je okrutan, ustanovio je nas junak, kad je shvatio da mu je odlaskom one cetvorice otisao i navigator bez koga ni u najbajkovitijem snu ne bi mogao pronaci pol. Dakle, vracaj navigatora. Jadni mladi Henry Bowers nije imao izbora nego nastaviti pjesice daljnjih 280 km.
17. sijecanj 1912
Pet engleza je napokon stiglo na cilj. I nadaju se da je ona norveska zastava sto vijori ispred njih samo halucinacija. Ali nije. Opipljiva je, kao i pismo u postavljenom satoru sto ga je ostavio Amundsen. Od prije cetiri tjedna!
Cinjenica da su Norvezani stigli prvi vec je dovoljan udarac za ovog egomana ali vremensku razliku dozivio je kao samar, kao osobnu uvredu!
Iz njegovog dnevnika:
«Norvezani su nas prestigli – Amundsen je prvi! Kakvo razocarenje! Sav trud, mucenje, napor, nadanja – zasto? … Norvezani su sigurno nasli laksi put! …. Od pomisli na povratak obuzima me mucnina….»
Ocajan i bijesan zabija englesku zastavu na oko kilometar udaljenosti od norveske. I od tog momenta pocinje pisati dnevnik u kojem opisuje stravu tog pohoda, neljudsku hladnocu, nezamislive oluje, svoje patnje, slabosti svojih suputnika, junacko drzanje njegove malenkosti i borbu za svoje ljude… Taj dnevnik (u kom je, ne samo pretjerao opisujuci svoju pozrtvovanost, vec i lagao o razlozima zbog kojih su u takvoj situaciji) nije bio Scottova zelja da upozna javnost s teskocama puta. Ne, ne…taj dnevnik je bio perfidno osmisljena osveta jednog bolesnog egomana, osveta kojom je zelio potamniti Amundsenovu slavu. Sto mu je i uspjelo.
Cijelo vrijeme povratka, pisao je i pateticna pisma adresirana na vazne ljude iz politike, vojske i naucnickog svijeta. Zelio je biti siguran da svatko, bas svatko bude upoznat s njegovom junackom borbom protiv neprijateljske prirode. A to se moze postici i tako da druge ucinimo losima.
Tako npr. 05.02.1912 uneseno je u dnevnik:
«Evans se svakim danom ponasa sve gluplje i postaje teret.»
Ali Mr. Universum ne pise i zasto. Nigdje ne spominje da je ukalkulirao premalo hrane, da su ljudi gladni i zedni, a mladi Bowers cijelo vrijeme pjesaci. Tek kad je Evans pao u komu, ostali su ga smjeli smjestiti na sanjke. Ali bilo je prekasno.
Scott pise:« Providnost se smilovala i uzela ga, prije nego je ugrozio nasu sigurnost...»
Na red je dosao Oates. Noge su mu potpuno smrznute, ne osjeca ih vise. Scott izdaje naredbu dr. Wilsonu da svakom udijeli izvjesnu kolicinu morfija kojom ce odluciti o vlastitom zivotu. Oates je bio srcem i tijelom vojnik i Scott je to znao. Na svoj 32. rodjendan, 17. 03. Oates ispuze iz satora uz rijeci: »Idem van, nece me biti neko vrijeme.»
Scott pise: “Oatesova regimenta bit ce ponosna zbog njegovog hrabrog cina. Docekao je smrt hladnokrvno kao pravi vojnik…»
Ostala su jos trojica. Vrijeme se pogorsavalo, ali bar je bilo dovoljno hrane.
21. ozujak 1912
Iako su bili u zaista losem stanju, sama pomisao da su nadohvat cilju mobilizirala je posljednje atome snage. I uspjeli bi da Scott nije izdao jednu od svojih bisernih zapovjedi: podici ce sator, oluja je prejaka, a osim toga on ne moze hodati jer mu se stopalo smrzlo. Mladi Bowers je zelio krenuti po pomoc (znali su da kamp nije daleko), ali Scott mu je zabranio uz obrazlozenje da ih vec sigurno traze i nece dugo trajati dok ih pronadju. Mmmm…da, tako bi i bilo, da prije nego je krenuo nije u osnovnim zapovjedima koje je ostavio zamjeniku kampa napisao, da zabranjuje bilo kakvu potragu za bilo kim.
Vjerovatno su vec tri dana kasnije, 24. ozujka 1912. sva trojica podlegli hladnoci. Udaljeni svega 20 km od kampa. Dovoljno blizu da Bowers dovede pomoc.
Posljednje sto je Scott upisao u dnevnik:
«Vjerujem da nasa smrt nije uzaludna. Dokazujemo da Englez posjeduje dovoljno hrabrosti hladnokrvno gledati smrti u oci. Mislim da smo dobar primjer buducim generacijama… Zalosno je sto vjerovatno necu vise moci pisati. Molim vas, brinite za nase obitelji!»
Njihova tijela nadjena su tek u studenom iste godine. Scottov dnevnik i pisma postigli su tocno ono sto je zelio: britanska javnost je pokrenula propagandnu masineriju i ucinila ga legendom, mucenikom, svecem. Na Amundsenovu slavu pala je tamna sjena koja ga je pratila cijelog zivota.
Scott je postao besmrtan. U cijenu svoje besmrtnosti, hladnokrvno i necasno, ukalkulirao je i cetiri ljudska zivota.
Toliko o legendi, gentlemenu i kapetanu Kraljevske mornarice, Robertu Falcon Scottu.
