Vec nakon prvog susreta s carskom obitelji Rasputin se osjecao kao kod kuce. Bez krzmanja, cara je zvao «taticom», a caricu, normalno, «mamicom». Vecina vas vjerovatno zna da su ti nazivi bili uobicajeni u ruskom narodu ali nitko, zdravog razuma, se ne bi usudio cara nazvati taticom u njegovom prisustvu.

Osim Rasputina. Samouvjereno, poput nedodirljive velicine, prica carskom paru o Sibiru i o mracnom zivotu u selima. Nikolaj II je toliko opcinjen Rasputinovom licnoscu da ga cak spominje u svom osobnom dnevniku.

Samo naoko zaokupljen svojom pricom, «Bozji covjek» , kako se R. predstavljao, je usput temeljito proucavao svakog clana carske obitelji. I taj nikad nije fulao u svojim procjenama.

Sve se cini, zakljucuju povjesnicari, da je Rasputin pripadao Shamanima, koji u Sibiru imaju stoljetnu tradiciju, jer jednostavno je neobjasnjivo da jedan nepismen i neuk covjek posjeduje takvu pronicljivost uocavanja tudjih slabosti na kojoj bi mu svaki psihijatar pozavidio. Svladao je i umijece hipnoze sto mu je pomagalo u dijagnozi, ali se pretpostavlja da su mu pitanja bila vrlo sarolika i povezana s temama koje nemaju veze s bolestima, nego vise s osobnim ili (ovisno o pacijentu) poslovnim odn. drzavnim stvarima tako da je uvijek bio u toku dogadjanja, a da mu novine nisu trebale.

Njegova «ulaznica» u carsku obitelj i garancija da ce tamo i ostati, bio je mali carevic koji je bolovao od hemofilije (krvna bolest), sto je bila drzavna tajna Nr.1. Nista nije smjelo kvariti nedodirljivost i bogom dano savrsenstvo carskih i kraljevskih bica, a posto tu filozofiju susrecemo svakodnevno i u obicnijim krugovima, necemo previse o tome. Lijecnici su bili nemocni, ali Rasputinu je uspjevalo drzati bolest pod kontrolom i nekoliko puta je spasio malog cara i to pred cijelim carskim lijecnickim konzilijem koji je uporno trazio i najmanju mogucnost da mu to ospori.

I tu je kljuc ovisnosti carske obitelji prema Rasputinu. Ali o tome nisu mogli govoriti. I zato nisu mogli ni objasniti svojim podanicima zasto drze tog cudaka i obicnog seljaka pored sebe. A tajanstvenost potice na mastovita objasnjenja u kojima obavezno vladaju mracne sile, a posebnom darovitoscu prave se mitovi.

Uskoro je svima «bilo jasno» da Rasputin ima potpunu moc nad carem i da zapravo on vlada Rusijom. Brojne veze i poznanstva sa zenama visokih drzavnih sluzbenika govore kako je znao za sve odluke i niti jedna nije mogla proci bez njegovog blagoslova. Caricina naklonost tumacena je, naravno, njenoj psihickoj i tjelesnoj podredjenosti tom vragu u mantiji, cijoj se moci nitko, ama bas nitko, nije mogao oduprijeti. Pripisivala mu se krivica za veliki poraz ruske vojne mornarice u ratu protiv Japana. Pripisivala mu se i spijunska sluzba za Nijemce. Ako je netko iz drzavne sluzbe bio otpusten opravdavao bi se time da se borio protiv Rasputinova utjecaja. Generali nisu snosili nikakvu krivicu za lose stanje u vojsci, kriv je bio Rasputin. Njegov otvoreni protest protiv protjerivanja i ponizavanja Zidova tumacen je kao jos jedan dokaz da je bezbozan. Novine su svaku njegovu alkoholnu eskapadu minuciozno secirali i stvarali drzavni skandal. Pracen je u stopu, ne samo od Okhrane (carske tajne policije) vec i od mnogih drugih koji su zeljeli biti svjedocima njegovih bezboznickih djela.

Rasputin je postao olicenje zla i krivac za sve lose sto se dogadjalo u carskoj Rusiji, a toga zaista nije bilo malo. Rusija je tonula u mrak i siromastvo, zbog loseg vodstva i politike, drzavni sistem je polako ali sigurno isisavao posljednje tracke nade u neku bolju buducnost, seljaci i radnici na socijalnoj i drustvenoj margini trpili su glad, bolest i necovjecne uvjete zivota.

U takvim situacijama, nama ljudima zaista nije strano najprije pronaci neku zrtvu koju bi okrivili za sve te nevolje. Valjda nam se onda nekako lakse pomiriti s cinjenicom da nam je tako kako je. Sto mi tu mozemo, rekli bi, on je to sve zakuhao, nismo mi…

Da li nam odbijanje odgovornosti donosi ljepsi zivot? Povijest pokazuje da ne donosi. Ali mi ne ucimo na vlastitim greskama…jer ih ni ne cinimo. Netko drugi je kriv.

Vratimo se Rasputinu i nekim svjedocenjima njegovih suvremenika.

Careva sestra Olga Alexandrowna Romanowa nije se nalazila u zenskom fun-clubu Rasputina ali je zestoko odbijala svaku mogucnost uplitanja Rasputina u politicke odluke. Istina je, tvrdi ona, da je Rasputin preko carice znao slati prijedloge koji su se najcesce odnosili na ratna pitanja. Rasputin je bio zakleti pacifist i rat je smatrao najvecim zlom covjecanstva. Tako je molio cara da se ne uplice u prvi svjetski rat, ali car nikad nije poslusao njegove savjete, a Rasputin ga je previse postovao da bi vrsio bilo kakav pritisak.

Rasputin je odbio stanovati u carskom dvoru, ne bi li tako postedio carsku obitelj od kojekakvih prica i ogovaranja, a jedinu pogodnost koju je prihvatio bio je placeni stan. Cesto puta putovao je kuci u Sibir i tako pokusavao stisati zle duhove javnosti u Petrogradu.

Rasputin je imao problem s alkoholom (zna li netko nekog Rusa koji ne pije?!?), ali njegovo opijanje do besvjesti pocinje tek nakon prvog atentata 1910. Preveliki je to bio teret za jednostavnu rusku dusu poput njegove. Bio je i ostao sibirski seljak u seljackom ruhu, ali usprkos svom neobrazovanju i vise nego jednostavnom izrazavanju, posjedovao je jedinstvenu karizmaticnu privlacnost i samouvjerenost i nije mu padalo na pamet da se podredi bilo kome osim Bogu i caru.

Naravno da je takvim ponasanjem iritirao osjetljive plemicke i visokodrustvene dushice, koje nisu trpjele takvo rebeliranje i nepostivanje tesko stecenih autoritativnih prava. Od 1910 do 1916, te iste dushice postale su opsjednute mislju kako ubiti Rasputina. Lov je otvoren.

Svih tih 6 godina Rasputin je bio cilj mnogobrojnih atentata. Ponekad teze, ponekad lakse ozlijedjen, ali i dalje ziv. I dok su drugi fanaticno smisljali kako ga ubiti, on je isto tako fanaticno pokusavao upozoriti cara na sudbinu koja njega i njegovu obitelj ocekuje. Car mu nije vjerovao.

Par dana prije smrti, Rasputin pise dva oprostajna pisma, caru i carici. U njima predskazuje vlastitu smrt, ali opisuje i pad carstva i smaknuce cijele carske obitelji.

Iz mnogih izvora da se zakljuciti da su mnogi bili upoznati s predstojecim atentatom, od petrogradske policije i nekolicine ljudi s dvora, pa do engleske obavjestajne sluzbe. I sam Rasputin bio je telefonski upozoren da ne izlazi iz kuce.

Pa ipak, prihvatio je poziv Felixa Jusupova, jednog od rijetkih s dvora kome je jos vjerovao. Jusupov je pripadao jednoj od najbogatijih ruskih obitelji, bonvivan, politicki potpuno indolentan, cesto se opijao s Rasputinovim, mladac koji je imao sve i smrtno se dosadjivao. Vjerovatno je to bio razlog sto se prikljucio ostaloj cetvorici, Vladimiru Puriskkjevitschu (okorjeli monarhist), Dmitriju Pavlovisch Romanovom (carev necak), pukovniku Suhotinu i dr. Lasovertu u njihovom planu. Odlucili su otrovati Rasputina i to njegovim omiljenim slasticama, cokoladnim kolacicima, a za svaki slucaj nesto otrova staviti i u vino. Nakon toga baciti tijelo u Nevu. Plan je bio jednostavan i savrsen.

16 prosinca 1916. kasno uvecer, dr. Lasovert puni kolace cijankalijem. Rasputin stize, raspolozen, gladan i zedan mlati kolace jedan za drugim. Pije otrovano vino i veselo prepricava neku dogodovstinu. Felix se znoji. Bilo je ocito da Rasputinu ne pada na pamet da umre. Drustvo razmislja o alternativi. Felix gubi zivce i puca na Rasputina. Dr. Lasovert s olaksanjem potvrdjuje smrt. Drustvo se povlaci na vijecanje sto i kako dalje. Nakon nekoliko minuta cuju sumnjive zvukove na izlaznim vratima. Rasputin je vec vani i teturajuci grabi ka cesti. Panika u redovima, puca se sumanuto, Rasputin pada. Tankih zivaca, Felix uzima stangu i za svaki slucaj raspali ga jos par puta po glavi.

19. prosinca izvucen je iz Neve, zavezan, izmasakriranog lica.

Rasputin je pokopan u prisustvu carske obitelji u jednoj novoj crkvi, ali ni tu mu nisu dali mira. Nakon revolucije i uhicenja cara i njegove obitelji (koji su kasnije ubijeni u podrumu svojeg palasta), netko je dosao na ideju da se Rasputin makne iz crkve i pokopa van grada. Znatizeljnim pratiocima vrag nije dao mira pa su otvorili kovceg u zelji da ga vide. Pogled na pocrnio les ih je vjerovatno uznemirio vise nego su ocekivali, pa su odlucili da ga poliju benzinom i zapale.

Ni tu se Rasputinu nije zurilo. Gorio je vise od 6 sati.

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.