Amundsen vs. Scott II
Nekad bilo, Iz svijeta | anno domini 2006
Negdje u Norveškoj, u nekom mjestu čije ime ne znam ni prepisati a kamoli izgovoriti, svadjaju se dva dječaka:
«Ja sam bio prvi!»
«Ne laži! Ja sam bio prvi!…»
Možda je to bio i mali Roald, nemam pojma. Ne znam ni koje igre je volio, ali navodno je već s petnaest godina znao što želi. Osvojiti svijet. Ili bar neki preostali, još neotkriveni dio.
Na tu ideju došao je čitajuci putopis Johna Franklina, engleskog istraživača koji je, pokušavajuci pronaći tkz. Sjeverni prolaz, ostavio kosti negdje u bijelom bespuću sjevera skupa s posadom od preko 100 ljudi.
«Interesantno,» pise Amundsen u svojoj autobiografiji, «upravo opisi tih napora i odricanja koje su podnosili on i njegovi ljudi, u meni su budili zelju da osjetim tu patnju za neku uzvisenu stvar.»
Moglo bi se reci da mu je po tom pitanju i sudbina bila naklonjena: rodio se (16.07.1872) u prilicno imucnoj obitelji i po zelji oca poceo studirati medicinu. Onda mu se otac preselio na drugi svijet, mama tri godine poslije, a on istog trena napustio sveuciliste i posvetio se ostvarenju svog sna. Plovio je na teretnjacima i ribarskim brodovima, polozio ispit za oficira i krenuo na svoju prvu ekspediciju s belgijskim istrazivacem Adrien de Gerlace-om : Antartik. Put je zavrsio gotovo katastrofalno, hladnoca i polarna noc ucinili su svoje, ljudi su patili od skorbuta, anemije i depresije, vodja je bio na rubu zivcanog sloma, a jedina osoba na brodu za koju se cinilo da svakim danom postaje jos poletniji, bio je Amundsen. Doveo je brod u sigurne vode bogatiji za jedno neprocjenjivo iskustvo o polarnom svijetu.
S 29 godina postao je kapetan i od ostavstine oca kupio lagani ribarski brod Gjöa. Odlucio je krenuti u potragu za vec mitoloskim Sjevernim prolazom, koji je nemilosrdno gutao istrazivace.
Za Amundsena je to bio izazov, ali nalazenje Sjevernog prolaza imalo je punu vecu vaznost od osobne slave i odmjeravanja snage s prirodom.
Vec od 16 stoljeca vodece evropske kraljevske kuce slale su svoje pomorce na sjever ne bi li im se posrecilo da nadju taj prolaz. Jedan od prvih bio je Talijan, Giovanni Caboto, koji je u sluzbi engleskog kralja Henrya VII postao John Cabot i pod tim imenom usao u povijest. Lunjajuci obalama Sjeverne Amerike cuo je price da sjevernije zivi narod koji se naziva Esquimaux ili Eskimi pa po opisu zakljucio da su Kinezi. Sto je davalo nadu da taj prolaz i nije tako daleko, a Kina i Indija blize nego sto svijet misli. A to znaci: krace i jeftinije TRGOVACKE veze s istokom. Pogadjate, radilo se o trgovini, novcu, zaradjivanju, jer otkako je Marco Polo otvorio trgovinu s Kinom, nastalo je takmicenje, tko ce vise, brze i naravno jeftinije uvoziti sve one zamamne kineske stvarcice.
No ostavimo Cabota, on je umro u zabludi, a i par stotinjak drugih istrazivaca.
Posljednji je bio vec spomenuti John Franklin cije je tijelo zajedno s tijelima clanova posade nadjeno tek 12 godina nakon sto su zaglavili negdje u Kanadskoj ledenoj pustopoljini.
Amundsena sve to,cini se, nije previse uznemiravalo, ali usprkos avanturistickom duhu nije zelio nista prepustiti slucaju nego je putovanje dobro planirao.
Pracen sa samo 6 iskusnih ljudi, bez naucnika i lijecnika ( o kojima nije bas imao pozitivno misljenje jer, radije je vjerovao iskusnim moreplovcima nego naucnickim nagadjanjima), 1903 isplovio je iz Osla i krenuo prema sjevernim Kanadskim otocima. Te godine articke temperature bile su neuobicajeno visoke, ali Amundsen nije ponovio Franklinovu gresku i upao u ledenu klopku u Viktorijinom prolazu, vec je plovio sto je istocnije mogao, drzeci se Kanadske obale.
Stigla je jesen, plovidba se nije mogla nastaviti i posada podigne logor pripremajuci se za trazenje magnetskog pola. Srecom je Amundsenu engleski snobizam bio strani pojam, pa se on nije libio drustva domoradaca kao mr. Franklin. Netsilik-Eskimi su ga naucili stvarima koje su mu kasnije pomogle u najtezim i najekstremnijim situacijama: naucio je graditi iglue (Englezi su ih smatrali ledenim grobovima pa su se radije smrznuli na otvorenom), obradjivati kozu i krzna (koje Englez ni mrtav ne bi na sebe navukao), naucio je raditi Pemmikan – mjesavinu osusenog i samljevenog mesa od tuljana, osnovna prehrana u takvim uvjetima (Englezi su radije sanjali o jorksirskom pudingu), a najbolje od svega, naucio je kako postupati s huskyima i koristiti saonice za duze dionice ( ovo mi je najbolji biser: Englezi su smatrali necasnim takvu vrstu usluge, zamijeniti ljudsku snagu psecom bilo je ispod njihovog nivoa- fakat bi me cudilo da su prezivili).
I tako opremljen, Amundsen je nasao (iz treceg pokusaja) tocku za koju su naucnici tvrdili da je magnetska, ali nije bila. Jos jedan dobar razlog da im pokaze svoje «postovanje». Iako je sakupio podatke od neprocjenjive vaznosti, do u sitnica opisao zivot i navike Eskima (navodno je zabranio posadi da primaju poklone u obliku mladih Eskimki, ali citajuci s kakvim divljenjem opisuje ljepotu i narav tih zena, vjerujem da je to pisao samo da bi umirio puritansku evropsku javnost), taj, naoko «neuspjeh», pratio pratio ga je cijeli zivot.
U kasno proljece 1905. zaplovio je dalje prema sjevero-zapadu i 26.08. naletio na prvi americki brod.
Sjeverno-zapadni prolaz je pronadjen.
Vjerujte mi da se sad jedva suzdrzavam da vam do u sitnica ne opisem kako se Amundsen ni nakon svih tih napora nije dao zaustaviti vec je presao 800 km preko Aljaske ne bi li poslao telegram u Norvesku. I to mu je uspjelo, ali je neki previse revni telegrafist izvjestaj najprije poslao americkoj stampi, tako da je Amundsen ostao bez honorara koji je trebao dobiti od evropskih novina za prava objavljivanja.
Ipak, postao je slavan i njegovo ime se izgovaralo s postovanjem.
I sve je to bilo super, ali ne i stvarni razlog zasto je Amundsen odlucio odabrati taj zivotni put. On je trazio izazov, opasnost, nemoguce, zelio je dotaci sve moguce granice koje postoje, psihicke, fizicke, a sigurna sam da je sanjao i o astralnima.
Njegov slijedeci cilj: Južni pol. Ali o tome u slijedecem postu.
S 40 godina, Admundsen je postigao gotovo sve o cemu je sanjao. I dalje fasciniran ledenim prostranstvima, odlucio je preletjeti Artik. Prvi pokusaj je propao, ali tjeran i dalje entuzijazmom odlucio se na novi pokusaj i to zeppelinom. Uz novcanu pomoc americkog milijunasa Lincolna Ellswortha, kupio je zeppelin od Talijana Umberta Nobilea i zajedno s njim krenuo u zracni pohod na Artik. Prije nego sto su zavrsili pripreme, stigne vijest: Amerikanac Richard Byrd uspio je preletjeti Sjeverni pol u dvomotornom Fokker avioncicu (kasnije se pokazalo na osnovu nekih tehnickih detalja, da, Amer ili je malo lagio ili se gadno zeznuo, ali Artik nije preletio). Amundsen je progutao gorku pilulu saznanja da nece biti prvi i utjesio se cinjenicom da je prvi u zeppelinu.
Nakon uspjesnog preleta, ponovo slava ali ovaj put ju je morao dijeliti s Nobilom.
Amundsen je postajao sve cudniji. Povukao se u svoju kucu pokraj Osla, gotovo bez novca kojeg je nemilice ulagao u projekte. Nikad zenjen, posvadjan s prijateljima i ostatkom svijeta, padao je u zaborav.
Dok ga u lipnju 1928 nije zatekla vijest o nestanku Nobila iznad Artika. Sto je Amundsena zapravo natjeralo da gotovo preko noci, bez potrebitih priprema sjedne u avion i krene u potragu za Nobilom?
Nekoliko godina ranije nazvao ga je u javnosti» …besramnim, nezrelim, egoisticnim, neznalicom i pripadnikom one polutropske rase…» sto mu ovaj, naravno, nije otkupio kao kompliment.
Neki tvrde da je u tome vidio priliku ponovo se naci u centru paznje i okusiti staru slavu. Ne vjerujem u to.
Jednom je u nekom interview na pitanje sto ga toliko privlaci tom ledenom bespucu, izjavio:»Tesko je objasniti tu fasciniranost polarnom ljepotom. Ali to je mjesto gdje bih zelio umrijeti.»
U rano jutro 18.lipnja 1928. Amundsen je preletio Spitzbergen (Norveska) i od tada mu se izgubio svaki trag. Krajem kolovoza nadjen je tank zrakoplova i spasilacki pojas u artickom moru.
Roaldu Amundsenu je ispunjena njegova posljednja zelja.
