Comments on: Po prvi put http://studena-art.eu/price/po-prvi-put/ by studena Sun, 05 Feb 2012 09:12:17 +0000 http://wordpress.org/?v=2.0.4 by: MurtilaFjora http://studena-art.eu/price/po-prvi-put/#comment-1144 Sun, 01 Apr 2007 19:16:00 +0000 http://studena-art.eu/price/po-prvi-put/#comment-1144 Iskustvo iz rudnika. Naime, u prošlom životu sam ozbiljno kopala, našla zlatnu žilu, iskopala hrpu zlata i debelo se obogatila. A čini se da mi i u ovom ide. Kopanje, dakako. Pronašavši tebe ponekad mislim da sam opet našla i zlatnu žilu... :) P.S. Ne snalazim se baš najbolje u blogovskim sferama. Mahniti sam skriboman (držim, bolje nego neki drugi -man, al ipak...) i tek kad kliknem onaj zli Enter, skontam koliko sam pretjerala. Hvala ti što se ne srdiš na predugi komentar. Iskustvo iz rudnika. Naime, u prošlom životu sam ozbiljno kopala, našla zlatnu žilu, iskopala hrpu zlata i debelo se obogatila. A čini se da mi i u ovom ide. Kopanje, dakako. Pronašavši tebe ponekad mislim da sam opet našla i zlatnu žilu… :)
P.S. Ne snalazim se baš najbolje u blogovskim sferama. Mahniti sam skriboman (držim, bolje nego neki drugi -man, al ipak…) i tek kad kliknem onaj zli Enter, skontam koliko sam pretjerala. Hvala ti što se ne srdiš na predugi komentar.

]]> by: studena http://studena-art.eu/price/po-prvi-put/#comment-1099 Mon, 26 Mar 2007 13:46:34 +0000 http://studena-art.eu/price/po-prvi-put/#comment-1099 Kako si samo iskopala ovaj post :) neka si, nasmijala si me do suza, lijepo je čitati ta sjećanja :) Kako si samo iskopala ovaj post :)
neka si, nasmijala si me do suza, lijepo je čitati ta sjećanja :)

]]> by: MurtilaFjora http://studena-art.eu/price/po-prvi-put/#comment-1075 Fri, 23 Mar 2007 11:25:43 +0000 http://studena-art.eu/price/po-prvi-put/#comment-1075 I moje prva sjećanja su s godinu i pol, al ne znam im redosljed. Dakako, nitko mi ne vjeruje. Pamtim ih jer sam ih u dvoru pričala u šestoj godini, a nitko mi nije vjerovao. Da onda nije bilo te reakcije, pitanje je bi li sjećanja ostala gdje im i je mjesto. 1. Stavili su me u krevetić, ugasili svjetlo i priškrinuli vrata. Iz hodnika (koji je imao ulogu dnevnoga boravka) čula sam bakin glas: Neobično je tiha. Mama je ušla taman dok je zadnji lancun padao na pod. 2. Stigla je teta iz Njemačke i ona i tata se trebaju dobro napričati. U tome im ja smetam, a nikog nema da mi skrene pozornost od njih. Teta mi mudro dade zatvorenu kutiju cigareta koja je baš bila zabavna. Nekakav šušketavi celofan, pa karton, papir i čudne neke igračke unutra. I gle čuda: jestive su! Sljedeće ju ušlo u legendu. Dakako, bili su zbunjeni što sam mirna, povirili su me i ustanovili da sam prvi žvakač duhana u obitelji. Jedina reakcija koju su imali bila je da me baka ne smije vidjeti takvu, jer je postojala mogućnost da će im opet prilijepiti "jednu s jedne, drugu s druge". O možebitnom trovanju nije bilo riječi. Iako je teta liječnik. 3. Mama s trbuhom, teta s trbuhom i baka sjede na kauču u hodniku koji ima ulogu dnevnoga boravka. Teta i baka pletu, a mama opšiva pidžamu za mene. Bila je od flanela i imala na sebi nacrtane patkice. Ja se tu nešto motam što je uglavnom super zvučno. Otac izlazi iz kuće i govori: Pazite na malu. U tom trenutku ja padam, a ožiljak pod nosom mi je još uvijek vidljiv. Prvi snijeg sa 7. Mama pala i bila sva ugruvana. Susjeda napravila snješka, al ovo s mamom je bilo upečatljivije. Drugi s 11. Svirala sam gitaru, futrola je bila pukla, pa ju je mama nešto nadošila, a tata ručicu prebojao temperama da se baš toliko ne vidi krpanje. Na putu u glazbenu tempera se rastopila po dlanovima (dakako da nisam imala rukavice) i tako obojanih i smrznutih prstiju morala sam svirati pred jednim vrlo zgodnim momkom koji je išao u više razrede. Treći snijeg s 13. Dobila varičele. Pa nek mi kažu: treća sreća! Moji su mudro zaključili da to što znam čitat, pisat i ostalo, ne znači da znam sjedit na mjestu. U školu ipak pošla sa 7. Pernica je vjerojatno bila koma, ne pamtim je, al dobro znam kakva je bila torba: smeđa, kakana nijansa, skaj (mondiš bi bilo reći eko-koža), široka ko u onih barba-majstora, s dva džepa i srebrnim kopčama koje nisu bile niti malo cool, il kako se god to onda zvalo. Za drugi razred mama mi je iskukičala jednu lijepu modru boršu (to jest tih godina bilo cool!), na preklop s dva smišna džepića, a na jednom od njih trešnjice. Bila je za preko ramena. Kičma mi je od onda ukoso. Lijepo pišeš. Osim što si preveć bistra. :) I moje prva sjećanja su s godinu i pol, al ne znam im redosljed. Dakako, nitko mi ne vjeruje. Pamtim ih jer sam ih u dvoru pričala u šestoj godini, a nitko mi nije vjerovao. Da onda nije bilo te reakcije, pitanje je bi li sjećanja ostala gdje im i je mjesto.
1. Stavili su me u krevetić, ugasili svjetlo i priškrinuli vrata. Iz hodnika (koji je imao ulogu dnevnoga boravka) čula sam bakin glas: Neobično je tiha. Mama je ušla taman dok je zadnji lancun padao na pod.
2. Stigla je teta iz Njemačke i ona i tata se trebaju dobro napričati. U tome im ja smetam, a nikog nema da mi skrene pozornost od njih. Teta mi mudro dade zatvorenu kutiju cigareta koja je baš bila zabavna. Nekakav šušketavi celofan, pa karton, papir i čudne neke igračke unutra. I gle čuda: jestive su!
Sljedeće ju ušlo u legendu. Dakako, bili su zbunjeni što sam mirna, povirili su me i ustanovili da sam prvi žvakač duhana u obitelji. Jedina reakcija koju su imali bila je da me baka ne smije vidjeti takvu, jer je postojala mogućnost da će im opet prilijepiti “jednu s jedne, drugu s druge”. O možebitnom trovanju nije bilo riječi. Iako je teta liječnik.
3. Mama s trbuhom, teta s trbuhom i baka sjede na kauču u hodniku koji ima ulogu dnevnoga boravka. Teta i baka pletu, a mama opšiva pidžamu za mene. Bila je od flanela i imala na sebi nacrtane patkice. Ja se tu nešto motam što je uglavnom super zvučno. Otac izlazi iz kuće i govori: Pazite na malu. U tom trenutku ja padam, a ožiljak pod nosom mi je još uvijek vidljiv.

Prvi snijeg sa 7. Mama pala i bila sva ugruvana. Susjeda napravila snješka, al ovo s mamom je bilo upečatljivije.
Drugi s 11. Svirala sam gitaru, futrola je bila pukla, pa ju je mama nešto nadošila, a tata ručicu prebojao temperama da se baš toliko ne vidi krpanje. Na putu u glazbenu tempera se rastopila po dlanovima (dakako da nisam imala rukavice) i tako obojanih i smrznutih prstiju morala sam svirati pred jednim vrlo zgodnim momkom koji je išao u više razrede.
Treći snijeg s 13. Dobila varičele.
Pa nek mi kažu: treća sreća!

Moji su mudro zaključili da to što znam čitat, pisat i ostalo, ne znači da znam sjedit na mjestu. U školu ipak pošla sa 7. Pernica je vjerojatno bila koma, ne pamtim je, al dobro znam kakva je bila torba: smeđa, kakana nijansa, skaj (mondiš bi bilo reći eko-koža), široka ko u onih barba-majstora, s dva džepa i srebrnim kopčama koje nisu bile niti malo cool, il kako se god to onda zvalo. Za drugi razred mama mi je iskukičala jednu lijepu modru boršu (to jest tih godina bilo cool!), na preklop s dva smišna džepića, a na jednom od njih trešnjice. Bila je za preko ramena. Kičma mi je od onda ukoso.

Lijepo pišeš. Osim što si preveć bistra. :)

]]>