Human Being
Svaštara, Kruh svagdašnji | anno domini 2005
Human beings are all members of one body.
They are created from the same essence.
When one member is in pain,
The others cannot rest.
If you do not care about the pain of others,
You do not deserve to be called a human being.
(13th century Persian poet, from Shiraz)
Svi cemo se sloziti da ovo zvuci prije svega moralno, razumno, a posto su to rijeci jednog poete i lirski. Utopisticki? Vrlo. Zasto? Evo zasto: zamislite jednog covjeka, 40-tih godina, osrednjeg izgleda, ali s nevjerovatnim retorickim sposobnostima. Kad bi otvorio usta zaboravili bi da gledate zguzvano lice sitnih ociju, viseceg podbradka, a pivski trbuh sto mlohavo visi preko zategnutog remena smatrali bi optickom varkom. Zamislite njegov glas, melodican, topao s prizvukom povjerenja, ozbiljnosti ali i njeznosti koja vam nesvjesno izaziva neku vrstu smjeska sto vam lice pretvara u tjestastu masu. ‘Enti, odmah se najezim.
Dajte si jos malo truda pa zamislite zivotni put ovog umjetnika: kao mladac se ozenio, kao mladac postao tata, kao mladac otisao u svijet, pa se i razveo, pod parolom mladost-ludost. ´Ajde, dogadja se. Putovao svijetom, upoznao masu ljudi, imao najboljeg ucitelja: zivot. Sreo jednu uspjesnu zenu i odlucio usmjeriti brod u njenu luku. Naravno da mu je to uspjelo, nas junak je umjetnik na kratkim stazama, zbori tiho, uvjerljivo i bez prekida. Zeljezo se kuje dok je vruce.
Dakle, drugi brak.
E, sad nije tesko zamisliti da kad se «zeljezo» ohladilo, price koje su je nekad dovodile do plinovitog, gotovo bestezinskog stanja odjednom dobise neki drugi prizvuk. Nije da se nas junak nije trudio, povremeno bi si dao truda da zapali one prvotne vatre, ali svaka iskusna zena osjeca u glasu, nacinu govora, pogledu i pokretu, da li je to zaista proizvod srca ili samo stara izgrebana ploca koja se izvlaci za svaku priliku.
Osjecajuci se neshvacen, nas brodolomac krene traziti (potajno, naravno), neki drugi gramofon za svoje vinilske patvorine. Nije dugo trazio, posrecilo mu se vrlo brzo. U ovom okrutnom svijetu ima dovoljno zena sto came kao nepokupljene jabuke pod drvetom, cekajuci gladnog prolaznika. Samaritanke kravljih ociju, karenjinske duse pune zelje i volje da slusaju i budu saslusane,duhovne nasljednice Francoise Sagan zedne emotivnih razmjena misli u stihovima i prozi, ushicene Roksane sto ne vide dalje od nosa.
Dakle, nas je emotivac sjeo pod drvo i pokupio prvu jabuku. Krenulo je dobro, imao je novog materijala za svoje price, osim onih starijih ponesto obnovljenih i vjesto nakicenih, dosla je nova, (ustvari nimalo originalna, ali sjetite se pocetka price i onog glasa) o njegovoj tesko psihicki oboljeloj supruzi. Naravno, pogadjate tko je zrtva u cijeloj prici: nas moderni Pechorin (neka mi oprosti Ljermontov). Ipak, potkrala mu se greska u procjeni, ova Ofelija nije bila spremna na zrtve koje su se neminovno pokazivale na obzorju.
Hm. Nece izac’ na dobro. Mislim, ipak je junak nase price iskreno polozio karte na stol: on bi i ovce i novce. A pazi ti nju, ona bi njega samo za sebe.
OK nije bed, kad vec sjedi pod drvetom na dohvat ruke su mu i one druge, prije spomenute, jabucice. Eh, al’ ima i crvljivih a to nije drustvo za naseg umjetnika. Previse ga podsjecaju na njega samoga.
U medjuvremenu ona “psihicka bolesnica” sazna da joj supruznik seta tudjim vocnjacima, razmisli tri minute i podnese zahtjev za razvod braka.
Pa, ‘enti, kakav je ovo svijet, misli sad vec pomalo ocajan nas Robinson, napustajuci zajednicki stan klecavih koljena i drhtava glasa.
Osjecajuci tezinu nepravde koja mu je po tko zna koji put nanesena, odluci napraviti masakar pod onim drvetom. Ma pitu, sok i kompot, odjednom. Pokazat ce on tim nezahvalnim Evinim kcerima cije rebro povijest pise.
Oboruzan novom pricom o zmiji u Evinom oblicju zbog cije mu je jabuke unisten brak sa istina bog psihicki bolesnom zenom, ali brak je brak, nije mu bilo tesko naci novo Uho. Ali sto je samo Uho za covjeka njegovih potreba. Dakle amo s Poprsjem, Guzovima, a ni neki drugi dijelovi nisu za zanemariti. Nije bed sto svi ti dijelovi ne pripadaju jednoj osobi. On je velikodusan, on se zna dobro rasporediti. S Uhom je poceo raditi i planove za buducnost posto ga je pomno slusalo i svaku njegovu rijec upijalo. Sve je islo kao podmazano, osjecao se opet mocan i zasjao u starom sjaju.
Ali nesto je falilo. Ona prva jabuka, ona Ofelija, kako mu je samo mogla onako izmigoljiti? I on poslusa glas svog, jos uvijek povrijedjenog ega, i odvazi novi pokusaj. Retorika mu naravno nije zakazala, a osim toga sad je bio skoro pa slobodan covjek.
Usput bi joj mogao ispricati kako su sve te epizode sto ih je imao bile mlaka voda, kako mu samo ona zaokuplja misli, dusu a bogme i ostale organe, kako je Uho, eto uho, a u ostalim funkcijama…tja, ispod prosjeka. A s takvom netko njegova kalibra nema sto traziti.
Ali. Kako ja ne volim ovaj ali. Ali je neizbjezan. Htjedoh reci, sve bi to bilo super da mi zenske nismo zaista zle. Zle, opake, prave vjestice. Nepredvidljive, sumnjicave, prave hijene. Jer, umjesto da mu se Ofelija sva presretna baci u narucje i zamoli ga za oprostenje, ta nemoralna osoba stupi u kontakt s Uhom i razmijeni s njom dvije, tri suvisle.
Ako ste mislili da ce to naseg Don Huana bacit na koljena, prevarili ste se. U hipu je, okom iskusnog pomorca, ustanovio stetu na jedrima, ocijenio smjer povoljnog vjetra i zajedrio prema Uhu. A Uho k’o Uho. Slusa i prasta. I na kraju se njih dvoje sloze da je za taj mali nesporazum zmija - Ofelija kriva. I da joj dokazu, Uho da joj se on vratio, a on da ga sad Uho ima a ne ona (’enti petlje), pocnu javno gugutati i to uvijek kad je zmija u blizini.
Iziritirana tim cergaskim mentalitetom zmija sikne. Kad je vec zmija nije red da i tu zakaze. Pa im onako, fino i javno objavi svoje misljenje:
«Tucite se, varajte se, lazite se, jebite se ali dalje od mene.»
A nas junak blatnjavog sokaka joj odgovori onim citatom s pocetka price:
Human beings are all members of one body.
They are created from the same essence.
When one member is in pain,
The others cannot rest.
If you do not care about the pain of others,
You do not deserve to be called a human being.
E sad: koliko je vjerodostojna ova izjava kad izadje iz usta ovakvih samozvanih «ljudskih bica»?
Your turn folks, a ja odoh nesto pregristi. Dragi G mi je donio punu vrecicu jabuka. Iz vlastitog vocnjaka. Tko ga ne bi volio?
