Jednom stati na pozornicu, uzeti mikrofon u ruke i pustiti glasnice da razviju decibelnu snagu od koje pucaju stakla, a pomahnitala masa euforično skandira…san svakog od nas?
Moj sigurno nije. Nestao je davno, gubeći se medju  kazališnim daskama ostavljajući me otvorenih usta i zaboravljenog teksta pred publikom punom iščekivanja. Nakon toga sam izbacila i školski zbor iz svojih aktivnosti u strahu da opet ne zakažem… a cijelu traumu, lijepo složenu, pospremila sam  u neku od onih ladica u koje slažemo ružna sjećanja i pravimo se kao da ništa nije bilo.
Od tog vremena sam promatrač. Stojim ispred pozornice uživam u tudjim uspjesima, žalim zbog neuspjeha, a ponekad  i otvoreno likujem zbog pada napuhanih veličina.
Pomalo podsjeća i na životnu pozornicu: živjeti, ali nikad zaista ne sudjelovati…

Pa iako to nije tema ovog posta, nije ni daleko od toga. 

Jednom ili dvaput mjesečno izlazim sa svojim curama. Ako nismo na koncertu ili u kazalištu, onda biramo neki club ili caffe, uvijek neko novo mjesto, gdje ćemo se opustiti, uživati u nepoznatim licima, ambijentu, pićima ili jelu. Volim te naše susrete jer smo različite i to nas nadopunjava. Ali nastala je ogromna praznina, Doris više nije s nama i to se osjeća sa svakom izgovorenom rečenicom, naručenim pićem, pogledom u masu. Medju nama se ugnijezdio osjećaj krivnje što smo tu, zajedno, a bez nje. Na zadnjem susretu smo se razišle potištene i izmučene nastojanjima da izvučemo sjećanja koja ne bole.

Kad me Katja nazvala u petak da se nadjemo, prvi put sam osjetila potrebu da odbijem. Osjetivši da se nećkam, preduhitrila me:»Claudia je spremila nešto posebno. Dodji.»

Sjećate se Claudie? Kad ona nešto «spremi» to je onda zaista posebno. Jednom smo završile u salsa clubu, punom uznojenih tijela u ekstazi koja su se uvijala pod teškim erotskim zvucima  tog južnoameričkog ritma. Tad sam si obećala da ću prvom prilikom upisati  kurs salse…

Ipak, kad smo krenuli prema ulazu iznad kojeg je titrao neonski naziv «Karaoke bar», lagano sam ustuknula. Geez, ne tamo, samo ne tamo!!!

Claudia me pograbila ispod ruke i majčinski me utješila:
»Dušo, ti ne moraš pjevati, mada bi bilo lijepo, ali ne moraš. Sjedit ćemo tamo i uživati u tudjoj sramoti…»
Pa o tome se i radi! Ja ne mogu uživati kad neko pravi budalu od sebe. Meni je NEUGODNO! U takvim trenucima se ne prepoznajem, ja, kojoj je riječ “sram” ustvari nepoznata, ja se sramim umjesto žrtve. Možda zato jer me podsjeća na moju kazališnu traumu,  možda  jer sadržaj one ladice koju je život već poprilično napunio prijeti ispadanjem, a možda samo zato jer sam u prošlom životu bila besramnica la grande, pa su mi karmičke sile objesile zvono oko vrata koje zvoni svaki put kad  netko, poput lukovice, skida sloj po sloj i što je bliže potpunom ogoljenju, što masa više uživa, ja se više sramim, sve sam manja, pokušavam nestati pod zemljom ili se rasplinuti u zraku i izgubiti se netragom.

Osjećala sam da ni sad neće biti drugačije, a u to me uvjerio tip u kasnim tridesetim što se upravo poradjao na pozornici. Trebalo mi je vremena da skužim da je to ustvari njegova intepretacija Beatlesove Michelle.
Sjele smo što bliže bini, cure su zračile dobro raspoloženje, pljeskale, navijale, rušile se od smijeha. A meni neugodnooooo…
E budalo jedna, govorim si kasnije u ogledalu WC-a. Dok drugi uživaju gužvajući namjerno ovu idiotsku sliku svijeta, ti bi peglala nabore.
 
Vraćajući se u već prepunu prostoriju čvrsto odlučim boriti se protiv tog osjećaja i jednostavno se prepustiti masovnom ushićenju i oslobadjanju od stega i pravilnika svakodnevice.

OK, nije odmah uspjelo, jer gledajući Katju i Sonju kako «sviraju» zračnu gitaru poskakujući kao dva otežala zečića i zavijajući «Highway to hell…» poželjela sam se vratiti u WC i puštati vodu dok ne utihnu. A potrebu za kopanjem rupe u kojoj bih se narednih 20 godina skrivala, priuštila mi je Claudija, kojoj je najprije prasnuo šav na preuskoj suknji dok se penjala na binu, da bi zatim u visokim tonovima, a na zadovoljstvo uspaljene publike,  odvrištala «Like a virgin», dok su joj bradavice nezaustavljivo probijale tanku majicu…

Za to vrijeme su Bea i Kora listale program i tražile pogodnu pjesmu za svoj nastup.
A meni i dalje neugodnooooo…..
Claudija je završila nastup uz gromoglasno oduševljenje i pokoji uzvik «Auszihen!». Masa ju  je zvala na bis, ali voditelj, valjda uznemiren provalom emocija (ili bradavica), tutnuo joj je u ruku bon za besplatnu rundu, a masu umirio obećanjem da će rodjena zvijezda navratiti kasnije.

Tip koji je zatim uzeo mikrofon, nije imao nikakve šanse. Nakon Claudie, rasne plavuše stamenog poprsja i erotskih oblina, stajao je na pozornici kao kolac s kojeg su skinuli svo sijeno. Onako ogoljenog  kresnula ga prva nota  “Born to be wild” a narod je kolektivno popadao sa stolica.
Boreći se protiv neugode što me neminovno obuzimala, postajem svjesna poruke. Dečko je otvorio svoje ladice. Ne teži od 50-tak kila (skupa s poljskim krevetom), samouvjereno je iskvikao prvu strofu:

» Get your motor runnin’
Head out on the highway
Lookin’ for adventure…»

Osjetila sam promjenu, vrištava masa se pretvorila u sljedbenike, otvaraju se ladice, strahovi i traume lete u nepovrat, skačem sa stolice poput ostalih, urlam poput ostalih, puštam da me “kolektivni zanos” ponese: 

«Like a true nature’s child
We were born, born to be wild
We can climb so high
I never wanna die……»

I nek me sad odnese prva poplava ako mi nije bilo svejedno što smo svi zajedno pjevali u užasnom falsetu, što su mi uši krvarile od prekomjernih decibela i što sam se bez pogovora dala odvući na pozornicu i zajedno s Korom ponovo zapaliti publiku s “Because the night” od Patty Smith.

Jesam, pjevala sam punih pluća, praznih “ladica”, iz srca, iz duše, pjevala sam za sve one koji su još uvijek promatrači, za sve one koji su otišli a nikad nisu uspjeli stati na pozornicu…
Pjevala sam i osjećala kako me dobre vibre nose u sfere gdje život gubi sve oštre kutove, nepregledne zavoje, tablete za spavanje… puštala sam glas da bruji preko mase, da se razvlači i dotiče sve te izletjele duše i osjećala sam kako se teret  crnih misli slijeva i nestaje u pukotinama poda.

(I pjevala sam jer sam osjetila snagu tvoje ljubavi i tvojih misli i kad si mi drugi dan “esemesao” da ti u autu svira Patty Smith koju već dugo nismo slušali, znala sam da si me tog trena osjetio, da te, baš kao i mene, dodirnulo saznanje na koje nepravedno gledamo kao na kičasti privjesak nečeg svakodnevnog: voljeti znači živjeti).

…with love we sleep
with doubt the vicious circle
turn and burns
without you I cannot live
forgive, the yearning burning
I believe it’s time, too real to feel
so touch me now, touch me now, touch me now
because the night belongs to lovers …

because tonight there are two lovers
if we believe in the night we trust
because tonight there are two lovers …

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar na post. Ping je trenutno isključen.