U zadnje vrijeme, naši prijatelji i poznanici nas, umjesto “Kako ste?”, pitaju “Koliko vas danas ima?”. Oni koji svrate s vremena na vrijeme na moj blog vjerojatno znaju i zbog čega.
E, pa da vam predstavim novog člana: Smilla, španjolski hrt, stara nekih 4-5 mjeseci, od subote (23.08.08) član naše obitelji :)

Smilla se, baš kao i Borrego, neplanirano “uselila”, a meni ne preostaje nego da narednih mjeseci slušam njunjanje o tome kako imam osjećaj za timing kao i kakva atomska bomba…
Kakav timing kad ti ova mala glumica položi šapicu i glavicu u krilo, a okice ne skida s tvog lica? Da timing…

Početak priče: neki od vas možda već znaju da sam član organizacije koja se brine o hrtovima u Španjolskoj i Irskoj/Engleskoj. Ja sam, na žalost, jedan od onih pasivnjaka što djeluje u pozadini, skuplja lovu, organizira prodajne akcije, provjerava mjesta za primanje i adoptiranje pasa itd… ali ponekad, kao prošle subote, dobijem priliku da budem u žarištu zbivanja tj dočekam transport iz Španjolske. Zadesilo se da su sve aktivistkinje s ovog područja otišle na godišnji, a meni, naravno, ne pada na pamet reći ne kad je u pitanju udomljavanje ovih malih četveronožnih bića, pa se tako odazovem molbi “šefice” i krenem u 300-tinjak km udaljen Karlsruhe po dva psa koja bi trebala biti udomljena u Muenchenu kod dvije starije dame koje nemaju auto.

Da malo pojasnim, transport iz Španjolske (ovaj put iz Madrida) kreće u podne, a u Njemačku stiže duboko u noć. Karlsruhe je prva stanica gdje se raspodjeljuju psi, a do Bremena (na sjeveru Njemačke gdje je sjedište organizacije) ima još tri zaustavljanja.
S ovim transportom došlo je oko 50 pasa (to izgleda ovako), a nijedan pas nije došao “naslijepo”, odnosno svi su, još za boravka u Španjolskoj, našli vlasnike ili tkz. “pflegestellen” ( mjesta privremenog boravka).

Takva politika organizacije spriječava da se uvoze psi koje nitko neće pa na kraju završavaju u azilima. Inače, “adoptiranje” psa preko interneta ima svoje mane, svi interesenti su dobro upućeni u sve negativnosti koje ih eventualno čekaju kad uzimaju psa na nevidjeno, neki odustanu (što se meni čini itekako fer), ostaju ljubitelji i poznavaoci rase kojima to nije važno, ali se svejedno podvrgavaju kontroli i testiranju.

Tim više smo ostali bez teksta kad smo čuli da jedan par odbija uzeti izabranog psa.
“Mi smo mislili da nije skroz crne boje…” objašnjava nam “dama”, a depp do nje kima glavom. Kao da je riječ o odjevnom ili ukrasnom predmetu koji se nikako ne uklapa u već postojeći interijer…
Riječ je bila, naravno, o Smilli, odnosno Lily-to joj je ime iz Španjolske.

Provjeram slike s interneta, nema greške, to je pas kojeg su izabrali, osim ove fotke postoje još 4 i na svakoj je vidljivo da je Smilla (Lily) crna ko noć, osim malog bijelog znaka na prsima. Pokazujem slike tim kreaturama i pokušavam iz rasprave izvući pravi razlog odbijanja, jer mi nikako ne ide u glavu da bi to mogao biti razlog. Trud mi je uzaludan, Smilla je “previše crna”, a ja se suzdržavam da, dok im očitavam bukvicu o (ne)odgovornosti i nevidjenoj površnosti, im ne spočitnem rasizam i kretenluk vanzemaljskih razmjera.
“Pa ako baš inzistirate, uzet ćemo je…” kao popuštaju njih dvoje. Naravno, vidim im u očima kako razmatraju “šalji dalje” mogućnost i sigurna sam, ne bi dugo trajalo a Lily bi se našla u nekom od azila za napuštene pse.
“Ne hvala” odbijam toliku velikodušnost “mislim da to ne bi bila dobra ideja.”
Gledam ih kako ulaze u svoj blistavi BIJELI volvo i stavljam ih na THE LISTU: s te liste više nitko NIKAD nije dobio psa od bilo koje organizacije u Njemačkoj.

Obavještavam telefonom šeficu da ću privremeno uzeti Lily dok se ne nadje neki interesent.
“Ne vjeruješ ni sama u to što pričaš” smije mi se ona s druge strane žice.
“Kehm, moram imati neku izliku kad dodjem doma s tri psa, umjesto dva” znojim se ja.

Vožnja natrag prošla je bez problema, psi, mala maltezerka Linda, prekrasna galga Carlita i moja mala Smilla, isto galga (španjolski hrt), iako su iza sebe imale put od skoro 18 sati, mirno su spavale u zadnjem dijelu moje mazde, kao da je sav taj štrapac, plus dodatnih tri sata, nešto najnormalnije na svijetu.

Doma su me već čekale dvije postarije dame, obje došle taxijem kako bi mi ušparale vožnju po Muenchenu i njihovo oduševljenje svojim novim ljubimcima natjeralo mi je suze na oči. Ima nešto u tim susretima, kad se duše raspoznaju, kad napaćene pseće oči prepoznaju ljubav i dobrotu…

Komentar mog najdražeg:” Ništa ne govori, zar si zaista mislila da nisam ovako nešto očekivao...” :P Eh, dobrica moj…

Nakon tjedan dana bilo je jasno, Smilla ostaje. Ionako smo planirali prinovu kao društvo za Borrega, ali tek iduće godine…što je tu je :)

Borrego je, naravno, nakon početnog isčudjavanja i grintanja specifičnog za “jedince”, počeo pokazivati znakove oduševljenja, jer je napokon dobio skoro pa ravnopravnog jogging partnera: malena iako nekih 4-5 mjeseci, već trči kao velika, i pravo je zadovoljstvo promatrati kako otkriva svijet.

Kokolo se opet morao dokazivati silom, ali i to je učas riješeno, njegov tron prvijenca nije se ni poljuljao.

Pa iako osjećam lagane znakove kroničnog umora, nekako me cijela situacija ispunja zadovoljstvom. Još samo da mi je riješiti problem kako s dva psa na godišnji… :P

« Za šaku jena ili kako je Svijet prodao ideale olimpijskih igara
Umjesto božićne čestitke: Ovo je priča o nama, beznačajnima ispod zvijezda… »



Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.