Dobro došli u moj cyber svijet!

Blog je još u izgradnji, ali da uopće ovako izgleda zahvaljujem Aljoši, koji je strpljivo provodio moje mušice u djela, a ne smijem zaboraviti ni filmTv, koji mi je savjetima i linkovima uvijek na raspolaganju.

Dečki, hvala velika!

Moj prvi post na ovom blogu ima i temu:

fotografske stranice na hrvatskom webu. Kao velikom ljubitelju fotografije poznate su mi razne foto galerije, istina do nedavno sam “bazala” samo po stranjskima, a onda otkrih i na domaćem webu zanimljiv razvoj u tom smjeru. U kratkom vremenu registrirala sam se na tri foto stranice: Fotozine, Ptičica i HrPhotoContest (HRPC). Neću vam opisivati tehničke detalje, svi su uglavnom tehnički OK, Fotozine je trenutno u nadogradnji ali osnovne funkcije rade. Ono što me zaintrigiralo jest način na koji se razvija publika i profesionalnost vodjenja stranice.

Počet ću s Ptičicom, kao najmladjom stranicom. Oni koji poznaju Flick, znat će o čemu se radi, jer Ptičica radi po sličnom sistemu: otvoriš account i stavljaš (po mogućnosti svoje) fotke, koje ne moraju dosezati visoku profesionalnu i umjetničku kvalitetu. Publika je, za sad, vrlo ugodna, komentari se svode na medjusobne pohvale, tu i tamo se nadje netko da zasoli pamet, ali sve je na dobronamjernom levelu. Zanimljiva je funkcija “najpopularniji korisnici”, koja vas, ako imate dovoljan broj “obožavatelja” katapultira na vrh ljestvice onih “NAJ”. Da bi to postigli morate naklikati što više korisnika u nadi da će i oni vas staviti pod “prijatelje”. To je kod nekih očito probudilo lovačke pobude, jer vas sačekavaju već kod registracije i upucavaju u svoje prijatelje bez da ostave i jedan komentar ili uopće pogledaju fotke koje stavljate.

Pomoć administratora je brza i efikasna, bar u mom slučaju (pohvale Saši na brzim i ljubaznim odgovorima).

Pokretači ptičice su tri simpatična lika, Saša Šarunić, Viktor Marohnić i Hrvoje Bielen, koji sve to vode vrlo ležerno i gotovo obiteljski. Ovo “gotovo obiteljski” se zaista može doslovno shvatiti, a najjasnije se očituje oko izbora fotki za naslovnicu i tu je jedina zamjerka: vrlo je očito da izbor pada preko “veze i poznanstva”, pa tako na naslovnicu dolaze fotografije tek pristiglih članova koji u galeriji imaju tek nekoliko fotki, dok oni koje “nitko ne pozna”, čame neotkriveni.

Najnoviji biser: digla se frka oko nekih golišavih fotki koje su često klikane i tako dospjele na još jednu IN listu najpopularnijih fotki. Da bi smirio duhove, Viktor je skinuo (navodno) svima brdo bodova i tako pročistio listu. Na žalost, pri tom je zaboravio skinuti bodove i fotografiji jedne slatke narcisoidne curice, koja je već prilično dosadila sa svojim autoportretima, ali o ukusima se ne raspravlja.

Ptičica potiče i natjecateljski duh, istina oko načina bodovanja bi se moglo raspravljati, ali za sad je sve bezazleno i više vuče na zezanciju, iako naravno, ima i onih koje vlastita ambicioznost tjera da traže iglu u stogu sijena.

Sve u svemu, pozitivna stranica s puno dobrih i vrijednih korisnika i za sada, dobrim druženjem.

Da je Fotozine drugačiji od Ptičice, uočava se već na početnoj stranici. Design vas sigurno neće ostaviti bez daha, ali je funkcionalan i vrlo, vrlo objektivan. Na početnoj stranici se vide tek stavljene fotke, zatim fotke koje su komentirane, ali i slučajan (kompjuterski) odabir nekomentiranih fotografija, što mi se čini odličnim sistemom. Postoji forum, brbljaonica, vijesti vezane uz fotografiju, uglavnom zabavne i poučne stvari.

Fotozine je još u nadogradnji, pokretač Janko Belaj je očito podcijenio varljivost novo uvedenog sistema, koji mu pravi velike probleme, ali iako na rubu živaca (sudeći po očajničkim porukama na forumu), vrlo pristojno odgovara na mailove sa stupidnim pitanjima (poput mojeg; Janko sorry, ali eto, položio si ).

Publika je priča za sebe. Iako Fotozine okuplja jako dobre fotografe, amatere i profesionalce, i tu vladaju zakoni grupašenja, poznanstava i prijateljskog uvlačenja, koje se najčešće očituje u komentarima. Rijetko se čitaju konstruktivne kritike, koje bi pomogle manje potkovanima, fotografije “nepoznatih” se rijetko komentiraju, osim ako na fotki nije polugoli autoportret. Fotozine organizira i “fotopive”, susrete korisnika čije fotke onda možete vidjeti u galeriji, a po nickovima i komentarima zaključujete tko s kim i zašto. U slučaju dokolice može biti i zanimljivo.

I na Fotozine postoji natjecanje u fotografiji, a naziva se KliCkalicom. Sistem je jednostavan, svaka prijavljena fotka skuplja bodove preko klikova korisnika, a do samog kraja se ne zna tko ima koliko klikova i takav sistem ocjenjivanja mi se čini vrlo objektivan i do sad najbolji.

Kako bilo, Fotozine je moj favorit.

HRPC  ili kako ga njegov pokretač Tomislav Krnjić ambiciozno nazvao Hrphotocontest, zaslužuje malo poduži osvrt, ne samo zbog njegovih specifičnosti već i zbog tahijevskog načina kojim ga njegov pokretač vodi.

Design HRPCa je odličan i funkcionalan iako ima podosta bugova. Naslovnica je pregledna, prikazuje novopristigle fotke, ali udarni detalj su “popularne fotke u zadnjih 24 sata”. Sistem je jednostavan: ako prikupite dovoljno favova, fotografija vam se koči 24 sata na naslovnici. Ustvari zvuči jednostavno, ali nije, jer da bi vaša fotka bila zapažena, morate favorizirati tudje fotke i to u ogromnim količinama (pri tom nije važno da li vam se svidjaju ili ne), u nadi da će ti isti favorizirati vašu. Naravno da su i tu lobiji prilično jaki, a od uvlačenja pojedinim članovima može vam i pozliti. Zato se na takvoj listi najčešće pojavljuju kao pod LSDom obradjene fotografije: što kričavije boje, jači HDR, nesnosno izobličeni predmeti to su veće šanse da zauzmete 24satnu poziciju na naslovnici.

Naravno da ima i vrlo uspjelih radova koji se tu i tamo probiju, ali zaista dobri radovi ostaju najčešće nezamijećeni.

HRPC ima i natjecanje u fotografiji. Ali ovdje je tražen oprez i poznavanje radova pojedinih članova koji očito stoje pod zaštitom Tahijskog zakonika, inače vam prijeti ban, i to bez upozorenja. Ovo govorim iz prve ruke, eto, da sam i to doživjela.

Ukratko: sudjelovala sam u tri natjecanja na temu “Noć”, “Jesen” i “Ljubav” i naravno ocjenjivala i tudje radove. Postoje ocjene su od 1 do 10, što znači da ako nekome date jedinicu rušite mu prosjek ocjena (a to je velika razlika od bodovanja). U prva dva natjecanja sam ignorirala fotografije koje mi se nisu svidjale i davala samo visoke ocjene. Kod teme “Ljubav” su mi popucali šavovi na toleranciji, pogotovo što sam kod nekih fotki (koje sam po mom OSOBNOM sudu smatrala groznim kičom), skužila da se fotke ne ocjenjuju po stvarnoj vrijednosti već im se dijele visoke ocjene jer su im stvaraoci kvazi veličine HRPCa. Tu su pale dvije jedinice. Ovdje ću još pripomenuti da sam fotkama koje su završile na drugom i trećem mjestu, dala ocjenu 10. E sad dolazi: odjednom se više nisam mogla ulogirati. Pošaljem jedan mail na adresu koja stoji za probleme, pošaljem drugi mail, pa i treći….nakon 3 ili 4 tjedna dodje odgovor koji me ustvari nije iznenadio, a baš taj izostanak me malo stresao. Jesam li i ja oguglala na neprofesionalno ponašanje koje vlada hrvatskim webom?

Gospodin Krnjić me ljubazno obavještava da sam banirana jerbo sam dijelila jedinice, ali me istovremeno poziva da se pospem pepelom i obećam njemu, Velemožnom, da se to više neće ponoviti, pa će mi on, Veleuvaženi, ovaj put progledati kroz prste i pustiti me u njegovo tahijevsko vlastelinstvo.

Odustala sam od odgovora koji mi se motao po vijugama, ali ovdje zahvaljujem gospodinu Krnjiću na njegovoj velikodušnosti. Moje pravo na osobno mišljenje nije na prodaju, a članstva na takvim stranicama se dobrovoljno odričem.

Prije nego se gosn Krnjić udostojao odgovoriti, razgovarala sam s jednom frendicom koja je takodjer član HRPCa i priupitala je kako je ona glasovala. Dijelila je jedinice šakom i kapom, tvrdi ona. Zaključak? Nije stvar u jedinicama, već KOME daješ jedinice. Tja, kako rekoh, nisam se puno čudila, takva praksa je kod nas ionako uobičajena.

Da završim: iako debelo bolujemo od nedostatka profesionalnog ponašanja, ipak ne gubim nadu i nadam se pomacima na bolje. Fotozine je u svakom slučaju najbolji primjer. Što se tiče naših osobnih boljki, nedostatka hrabrosti iznositi OSOBNO mišljenje, tu moramo poraditi na sebi samima.

« Dok nas papir ne rastavi
Same procedure as every year… »



Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar na post. Ping je trenutno isključen.